18:25, 23. Listopad 2018

Mišljenja

Aleksandar Vučić kao Ivan Pavao II.

Objavljeno: 18.02.2018 u 11:50
Pregledano 197 puta

Autor: Josip Jović

Mit o hrvatskoj političkoj naivnosti i srpskoj lukavosti još jednom se potvrdio. U Zagrebu se, praćen nevjerojatnom medijskom pozornošću i osiguranjem, što nije zabilježeno još od dolaska Ivana Pavla II., pojavio srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, odnosno onaj Krležin Baja sa svojim skrivenim planovima, oči u oči s hrvatskom otvorenošću i srdačnošću.

Nadmeno je prošetao Pantovčakom, Banskim dvorima, Vrginmostom i "Lisinskim", gdje je održana Velika skupština Srpskog narodnog vijeća, dočekan i ispraćen ovacijama, održavši nekoliko nacionalističkih budnica. Čuvajte, poručio je, svoje ime i prezime, svoja ognjišta, svoje pismo, budite ono što jeste. I sve to zavijeno u bajke o prijateljstvu, dobrosusjedstvu, zajedničkoj budućnosti i tomu slično.

Govorila je i naša predsjednica, poručujući Srbima u Hrvatskoj kako je ovo i njihova domovina, a ona njihova predsjednica. Bilo bi efektnije da im je Vučić kazao: Hrvatska je vaša domovina, a predsjednica Hrvatske je vaša predsjednica. No to se nije moglo čuti.

Kolinda Grabar-Kitarović se, upitana za konkretne rezultate, kojih naravno nije bilo, pohvalila matičnim knjigama koje su iz Dvora na Uni dopremljene s Vučićem i provokativno izložene ispred njezina ureda. Ni ona, a ni nitko drugi nije, izgleda, shvatio podvalu. On je u stvari donio popis tobože nestalih Srba. Doduše, donio je i podatke o troje ubijenih Hrvata, ali ništa o Vukovarskoj bolnici ni o logorima. Samo je izjednačio Loru i Ovčaru.

O prošlosti, kazao je srbijanski vođa, postoje dijametralno suprotni stavovi. Drugim riječima, Alozije Stepinac je, razumije se, ratni zločinac, a Srbija devedesetih nije bila agresor, iako se Vučić osobno zatekao u ulozi agresora. Milorada Pupovca je javno opomenuo što nije glasovao protiv Zakona o braniteljima u kojemu stoji kako je Srbija napala i okupirala Hrvatsku.

Nema ni govora o isprici ni o odšteti. A isprika bi, kako reče bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić, bila fundamentalni doprinos pomirenju. Bez fundamenta ne može se graditi kuća.

No, uzmimo kako prošlost treba zanemariti, ili prešutjeti. Ostaju ona tzv. praktična pitanja (manjine, nestali, kulturno blago, jurisdikcija, granice...). Ta su otvorena pitanja tek evidentirana. Dogovoreno je osnivanje posebnih tijela za sva ta područja, koja bi trebala ponuditi određene sporazume.

Zapravo, razgovori i dogovori na ministarskim razinama, vođeni u diskreciji i u stručnim krugovima, trebali su prethoditi velikom i euforičnom „susretu prijateljstva“. No, teško će biti postići bilo kakve sporazume.

Hrvatske vlasti toga moraju biti svjesne, zato, oslanjajući se na činjenice, stvarne i pravne, u samom startu moraju kazati: tražimo od vas to i to i bez ispunjavanja toga nema suglasnosti vašem ulasku u EU, pa neka se to shvati i kao ultimatum. Pitanje nestalih i položaj manjina ustvari bijahu samo izgovor za susret koji je bio svrhom sam sebi.

← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus