18:06, 24. Svibanj 2018

Mišljenja

Ulicom Aleksandra Rankovića

Objavljeno: 12.02.2018 u 09:19
Pregledano 404 puta

Autor: dr. Damir Pešorda

Ovih je dana Zlatko Hasanbegović opet uzburkao antifašističke duhove. Stavio je na dnevni red imenovanje  ulice Crvene armije i Ulice Aleksandra Rankovićana prijedlog fantomske Antifašističke inicijativa Hrvatske. U prijedlogu se kao razlog za imenovanje ulica po Rankoviću i Crvenoj armiji navodi “njihovu borbu protiv antifašizma”. Uvidjevši kako bi im čak i u mazohistički tolerantnom Zagrebu takva provokacija mogla štetiti, osobito stoga što je u paketu išao i zahtjev Josipovićeve stranke Naprijed Hrvatska o imenovanju ulica Ive Lole Ribara i ''8. Svibnja'' do kojeg je ljevičarima i te kako stalo - pripadnici Nove ljevice počeli su optuživati Hasanbegovića da izmišlja i podmeće jer na prijedlogu nema OIB-a ni adrese predlagatelja, stanovitog Rade Matića. Rade se kao pravi antifašist, naravno, potpisao ćirilicom.
 
Postojali Rade Matić i njegova inicijativa ili ne, davanje ulice ''drugu Marku'' i Crvenoj armiji u Zagrebu nije loša zamisao. Time bi se i na simboličkoj razini potvrdilo pravo stanje stvari. Naime, stanje duha na zagrebačkoj kulturnoj i medijskoj sceni takvo je da su Ivo Lola i drug Marko pozitivci, a Slobodan Praljak i Gojko Šušak, primjerice, negativci. Trpeljivi hrvatski čovjek ne vjeruje da je tomu baš tako zbog nekog antihrvatstva, uvjerava sebe da je stvar u antifašizmu prvih i hercegovačkom podrijetlu drugih. No, lako je dokazati da to nije istina. U Zagrebi i u Hrvatskoj djeluje cijeli niz ljudi iz Bosne i Hercegovine koji prema Hrvatskoj i Hrvatima imaju vrlo negativan i zlovoljan stav, ne libe ga se javno izreći, ali zbog toga nisu u nemilosti ni državnih vlasti ni kreatora javnog mnijenja, dapače! Frljić i Jergović, recimo, dobro žive od pljuckanja po ''hrvatskim nacionalistima'' i hrvatskoj državi. Dakle, zaključak se nameće sam od sebe: dobrodošli su oni Bosanci i Hercegovci kojima je Hrvatska uvijek nešto kriva, nedobrodošli su oni koji je, unatoč njezinim nedostatcima, jednostavno vole. I spremni su žrtvovati se za nju.
 
Gledam u subotu emisiju Duhovni izazovi Augustina Bašića. Gost Ivan Markešić, sociolog religije. Govori teško, kao da ima neku govornu manu, samo se ne može utvrditi koju. Pa će biti da je mana ipak u onomu što govori. U jednom trenutku kaže da u Hrvatskoj ima primjera netolerancije prema drugim religijama, pravoslavcima i muslimanima. Pa onda kao primjere navodi nedolične reakcije po portalima i društvenim mrežama povodom smrti odvjetnika Marijana Hanžekovića i novinara Predraga Lucića. Prvog se, navodno, grdi zbog toga što je mason, drugog što je imao katolički pogreb. Zaključak je da su Hrvati katolici netolerantni, ogrezli u govor mržnje. Međutim, Markešićevi su argumenti bezvezni. Doduše, argumenti hrvatskih sociologa općenito nisu bogzna kakvi, ali Markešić se i ne trudi. On zna da je, da bi se u Hrvatskoj bilo intelektualac, dovoljno raspaliti po Hrvatima i katolicima. Stoga i može kao primjere vjerske netolerancije Hrvata katolika navesti uvredljive komentare povodom smrti dvojice Hrvata katolika! Hanžeković i Lucić možda nisu bili uzorni katolici, ali su nedvojbeno bili katoličkog podrijetla. Averzija prema njima nema veze s njihovim katolištvom ili nekatolištvom, nego s činjenicom da je prvi zarađivao veliki novac na nesreći siromašnih, a drugi, ako je suditi po njegovim tekstovima, žalio što se raspala Jugoslavija i nastala Hrvatska. Uostalom, o Hanžekoviću je najružnije od poznatih ljudi govorio Ivan Pernar, a on je, kako mi se čini, nekakav protestant. Nećemo sad, valjda, protestante prozivati za govor mržnje zbog toga!?

Čitam na portalu Indeks.hr još jednog Bosanca koji su skućio u Hrvatskoj. I dobro mu je, ali mu Hrvatska svejedno nije dobra. Riječ je o stanovitom Gordanu Duhačeku. Sarajlija rodom, Bečlija odgojem, ali mu svejedno Hrvatska srcu prirasla. Ne bi nikud iz nje. Samo mu Hrvati nešto nisu po volji.   Zamjera im ''novu tradiciju – oduševljenje zbog tuđe smrti''. Točno tako glasi naslov njegova tekstuljka destilirane averzije prema Hrvatima: ''Nova tradicija u Hrvata – oduševljenje zbog tuđe smrti.'' Sam naslov je zanimljiv za analizu. Sintagma ''nova tradicija'' prilično je besmislena, nešto novo će možda jednom postati tradicija, no dok je novo, nije tradicija. Oduševljen se i može biti zbog tuđe smrti, nipošto zbog vlastite. Doduše, ispravni ljudi ne pokazuju oduševljenje tuđom smrću niti napadno nariču pred vlastitom smrću.
 
U tekstu Duhaček uspijeva nekako optužiti Hrvate katolike za licemjerstvo, jal i iživljavanje nad tuđem smrću. Međutim, treba primijetiti da je upravo njegov portal objavio cijeli niz naoko neutralnih vijesti o Hanžekoviću povodom njegove smrti. I, naravno, dopustio najmorbidnije komentare. Lako je bilo uočiti da su zbog tih komentara i ''klikova'' članci i objavljeni. Da im je bilo stalo do digniteta pokojnog Hanžekovića, mogli su jednostavno ne dopustiti komentare ispod teksta, što su neki portali i napravili. Uostalom, nakon Praljkove smrti isti portal je objavio niz degutantnih tekstova iz kojih je zrcalila averzija prema pokojnom generalu. Dakle, u samim tekstovima, ne samo u komentarima, dalo se iščitati likovanje zbog Praljkove smrti. Štoviše, isti je ovaj Duhaček, analizirajući Praljkov čin,napisao: ''Par mililitara otrova zločinca su trebali pretvoriti u žrtvu.''

Osim toga, nejasno je kako je izljeve netrpeljivosti na internetu Duhaček uspio pripisati katolicima!? Čitatelji Indexa nisu, pretpostavljam po komentarima koji pretežu na tom portalu, baš neki katolici. Štoviše, Katolička je crkva jedna od najomiljenijih meta kritike i izrugivanja na tom portalu, kako u samim tekstovima tako i u komentarima čitatelja. Morbidne, degutantne komentare o nečijoj smrti redovno ćete naći na portalu Index.hr, a gotovo nikada na portalu Narod.hr. Ali, svejedno, Hrvati katolici su ti koji mrze, apriorna je tvrdnja Duhačeka i sličnih. Inače, malo sam prosurfao da vidim tko je uopće taj Duhaček. Spomena vrijedna jedino je njegova izjava u Slobodnoj Dalmaciji od 29. studenog 2009. godine: ''Moja prednost je što sam peder.'' Čini mi se da mu je i do dana današnjega to ostala, uz sklonost da raspali po katolicima, jedina prednost. No, nemojmo se zavaravati, u suvremenom hrvatskom društvo, unatoč svim floskulama o slobodi i jednakosti,  to ljudima koji pišu osigurava i te kakvu prednost. Kao što reče pokojni srpski glumac i pisac Zoran Rankić: ''I slobodni oblaci plove kuda vetar duva''. A vjetar duva u suprotnu stranu od nacionalnih i kršćanskih vrijednosti. To Duhaček, kao što mu i prezime sugerira, dobro zna.

Iz svega rečenoga mogu se zaključiti dvije stvari. Prva, u Hrvatskoj je najprobitačnije udarati po Hrvatskoj, to se nagrađuje. Pogotovu ako je čovjek podrijetlom iz Bosne ili Hercegovine: na izbor mu je biti Frljić ili Praljak. Dok Frljiću grad i država plaćaju da režira tuđe smrti i smaknuća, Praljku je hrvatska i međunarodna javnost velikodušno dopustila ''režirati'' vlastitu smrt. I mrtva ga optužiti da je, sram ga bilo, tako žrtvama oduzeo zadovoljštinu. Drugo je što se može zaključiti to da u Hrvatskoj jedni te isti kreiraju bolesno, konfliktno stanje te potom osuđuju šutljivu većinu zbog tog stanja. Tako se stvara jedna paralelna stvarnost koja dokida stvarnost obične, narodnjačke Hrvatske. Rezultat je bolesno društvo iz kojeg mladi sve više odlaze. Hrvatska jednostavno nema autentičnu hrvatsku kulturu ni hrvatske medije, monopol na jezik preuzeli su svojevrsni nametnici na hrvatskom korpusu. Metaforama iz organskog svijeta rečeno, hrvatskom tijelu nasađena je strana glava.Koja će nas, ako ništa ne poduzmemo,  ulicom Aleksandra Rankovića odvesti drito u … , sačuvajmo pristojnost, neke nove nevolje.














← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus