17:03, 22. Travanj 2018

Mišljenja

Trijumf inkluzivnosti

Objavljeno: 10.01.2018 u 03:48
Pregledano 188 puta

Autor: Benjamin Tolić

Kako smo ušli u novu godinu? Kako tko. To svatko od nas dobro zna i to je svakomu vrlo važno.

Isto bi nam tako svima trebalo biti važno kako smo kao zajednica, kao nacija i država, ušli u novu godinu. Ali to, čini se, niti tko zna niti tko može procijeniti. Zašto? Valjda stoga što smo divlje društvo, što se valjamo u blagostanju, u preobilju obavijesti, u redu i miru, u potpuno „razvidnoj“ liberalnoj demokraciji! To je, reći će tkogod, koliko nelogičan toliko zločest odgovor. Možda doista jest. A koliko je istinit? Svatko može lako provjeriti. Neka samo pokuša u mjerodavnim državnim ustanovama dobiti točne odgovore na banalna pitanja. Na primjer: Koliko Hrvatska ima stanovnika? Koliko birača? Koliko je  radno sposobnih ljudi nezaposleno? Koliko se Hrvata, otkad je Hrvatska u Europskoj uniji, iselilo u druge države? Koliko je novca Hrvatska dosad uplatila u bruseljsku riznicu, a koliko iz te riznice „povukla“?   

Društvu koje živi u takvu stanju „nevinosti i neznanja“ ne preostaje ništa drugo nego slijepo vjerovati svojim političkim izabranicima i njihovim trubačima, posebice onima na radiju i televiziji.  

 Ta je vjera, na žalost, vrlo zahtjevna. Zašto? Političare poslovično kvare osobni i stranački probitci, a trubači su u novinama, na radiju i televiziji – trubači. Katkada i nehotice šire malodušne vijesti. Zbog toga je predsjednik Vlade, da doskoči jadu, unajmio Krešimira Macana – kojemu se pripisuje sudioništvo u kreiranju Josipovićeve predizborne  „Barbike“ – za posebnoga Vladina savjetnika za odnose s javnošću. Taj će nas sofisticirani „masovik“ ili, suvremenije rečeno, „spin doctor“ uvjeriti da pod vlašću Andreja Plenkovića, iako to ne osjećamo, živimo i sigurnije i bolje nego ikad dosad.

Dok nas rečeni Macan ne uvjeri, osvrnimo se na prvu četvrtinu mandata Plenkovićeve Vlade.

Bilo je to razdoblje puno „evenata“. Najprije smo, usuprot očekivanjima, umjesto Zlatka Hasanbegovića za ministricu kulture dobili Ninu Obuljen Koržinek. Gospođa se za tu dužnost kvalificirala u ministarstvu kulture Andree Zlatar Violić. Tamo je ostavila nesumnjiv trag na odluci da se knjige haaškoga uznika generala Slobodana Praljka oporezuju kao „šund“. Zatim smo izgubili arbitražni spor oko MOL-ovih upravljačkih prava u Ini. Taj gubitak nadahnuo je gričku božićnu čestitku naciji. Plenković je na pretprošli katolički Badnjak svečano obećao da će on i njegova Vlada – otkupom MOL-ovih dionica – vratiti Inu u vlasništvo Republike Hrvatske. A to, dodao je, naciju ne će stajati – ni jednu kunu! Onda je u javnosti zinula propast obitelji Ivice Todorića i njegova koncerna Agrokora. Obitelj je, svojom snalažljivošću i odlučnošću Plenkovićeve Vlade, spašena. Izbjegla je u London, a koncern i dugovi ostali su u Hrvatskoj. Što će biti s njima? Nitko to ne zna. Zasad je izvjesno samo Plenkovićevo obećanje da slom Agrokora ne će naciju stajati – ni jednu lipu!

Nije bilo lako. Ali tko je „inkluzivan“ poput Plenkovića, može u stanovitim okolnostima i nemoguće. Eto, Plenković je spasio i Agrokorova Zdravka Marića – ni HDZ-ovca ni MOST-ovca! Kako? Istom onom „inkluzivnošću“ kojom ga je imenovao ministrom financija. Kada su HDZ-ovi koalicijski partneri MOST-ovci u Vladi iskazali Mariću nepovjerenje, Plenković je razvrgnuo koaliciju s Mostom neovisnih lista i istodobno uspostavio vrlo „inkluzivan“ vladajući savez s HNS-om Ivana Vrdoljaka. Toliko „inkluzivan“ da je u njemu odlično mjesto čekalo i negdašnjega Milanovićeva „disgrafičnog“ majordoma Tomislava Sauchu.  

Kako HDZ-ovci na sve to gledaju? Oni koji gledaju –  gledaju „inkluzivno“. Drže da je „inkluzivnost“ ne samo suvremena i vrlo pametna, nego i čarobna ideologija. Tko bi, vele, drukčije razbio HNS? Ili, kako bi Plenkovićeva vlast funkcionirala bez Davora Božinovića i Milorada Pupovca, bez Nine Obuljen Koržinek i Predraga Štromara, bez  Blaženke Divjak i Furija Radina? HDZ-ovci se u novije vrijeme tako „inkluzivno“, tj. naprjedno, drže u svim skandaloznim prigodama. Tako ih u zagrebačkoj Gradskoj skupštini ništa nije moglo okrenuti ni protiv Ive Lole Ribara ni protiv Istanbulske konvencije. Jednako su „uključivo“ na pravoslavni Badnjak u zagrebačkom Westinu odslušali i predavanje kneza Milorada o divotama Ilirskoga i strahotama Ustaškoga pokreta i SNV-ovo umiljato svojatanje Petra Preradovića.  

Kako je to moguće? Jednostavno, reći će vam Plenkovićevi HDZ-ovci. Svjetonazorne i ideološke vrijednosti u „inkluzivnim“ (tj. naprjednim) društvima, kao ni granice među postmodernim državama, više ne razdvajaju, nego – upravo suprotno – spajaju ljude i narode. Zbog toga Šeksov posinak Karlo Ressler piše Plenkoviću statut njegova najnovijeg, „inkluzivnog“ HDZ-a.

← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus