11:48, 19. Rujan 2017

Mišljenja

Tri kamena kušnje

Objavljeno: 09.09.2017 u 12:51
Pregledano 142 puta

Autor: Josip Jović

Vlada i njezin prvi čovjek našli su se ovih dana između čekića i nakovnja u razrješavanju nekih ideoloških tema i dilema, pri čemu čekić predstavljaju zahtjevi koalicijskih partnera, agresivna manjina i strani upravljači, a nakovanj dobar dio vlastitog biračkog tijela, branitelji i Crkva. Malo je tu neutralnih ili nezainteresiranih, ali oni u ovoj priči ionako nisu važni. U tom odmjeravanju snaga između čekića i nakovnja frcaju, dakako, iskre, razum je potisnut emocijama. Predsjednik se Vlade u povodu zahtjeva za uklanjanje HOS-ove „ za dom spremni“ ploče u Jasenovcu našao pred otvorenim ultimatumom. Potpredsjednik Vlade i predsjednik HNS-a Predrag Štromar traži izvršenja ranije dogovorenog, inače koalicija dolazi u pitanje. U istom tonu će i Milorad Pupovac, koji traži neodložan odgovor na pitanje kako će i kada biti uklonjena sporna ploča.

Krediti koje smo dali Vladi, kaže on, već su istekli. Ništa mu ne smeta glasilo koje on izdaje, a država plaća, čija je svaka naslovnica u stvari jedna ploča mržnje. Čak je i Ivica Dačić, srbijanski ministar, prosvjedujući protiv demonstrativnog paljenja tog glasila, „obje strane“ pozvao na suzdržavanje od provokacija koje vrijeđaju.

Branitelji se protive skidanju ploče, tražeći Plenkovićevu zaštitu. U suprotnom, vele, imaju „plan B“ i „plan C“. I u stranačkoj HDZ-ovoj bazi i u vrhu navodno sve kuha, teško im padaju ultimatumi. Andrej Plenković, okružen dvjema vatrama, traži kompromis. Izgleda da je odlučio izbrisati samo ono „za dom spremni“ i to samo na toj jasenovačkoj ploči podignutoj u blizini ustaškog logora ili premjestiti ploču bez intervencije na njoj. Takvom kompromisu sklone su i same udruge HOS-a. Ali, avaj, već sada se može kazati kako jedna takva odluka neće biti prihvaćena od one druge strane koja zateže konopac. Kako i ima li smisla tražiti kompromis s onima koji se skupljaju ispod barjaka ranog komunizma pod kojim su se našla čak i dvojica bivših predsjednika države. Oni će u svom radikalizmu, ohrabreni popustljivošću Vlade, ići sve dalje i dalje, prevrnut će svaki kamen tražeći ustašku guju pod njim.

Drugi je kamen kušnje reforma obrazovanja koja je prešla u ruke ljevičarskog HNS-a. Isti dan kad je pao Tito pala je i Dijana Vican (past će i Jasminka Buljan Culej), a dvije žene sijale su od sreće. Bruna Esih zbog maršala, a Blaženka Divjak zbog smjene zadarske rektorice, koju će privremeno mijenjati premijer osobno i poslužiti kao dimna zavjesa da se odmah ne vidi kako nije onako kako jest. Biti će frke i oko Istanbulske konvencije koja afirmira nešto beskrajno blesavo kao što je to tzv. rodna ideologija na koju pristaje Vlada, ali ne i oni čijom je milošću i voljom ta vlada omogućena. Problem je u tome što pobornici bilo ideološke bilo moralne nastranosti žele svoju nastranost nametnuti kao opći princip.


← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus