08:50, 21. Kolovoz 2018

Mišljenja

Todorićev panični bijeg

Objavljeno: 20.04.2018 u 01:03
Pregledano 134 puta

Autor: Josip Jović

Pitali novinari Ivicu Todorića, kad je napokon odlučio stati pred kamere i mikrofone, zašto je do tada bježao pred njima, a on je odgovorio: A zašto ste me lovili. To je slično onoj šali o Cigi koji je bježao pred policijom koja mu je vikala neka stane. A on odgovora: Stanite vi, vas nitko ne tjera.

Ivica Todorić je stvarno jedna tragična figura, ali i metafora hrvatske gospodarske i društvene tranzicije, vrijedna sućuti, a ne zlobnog likovanja, kako je to u nas običaj kad padne netko moćan, slavan i bogat. Imao je sve, razmetao se bogatstvom, sjajem, avionima, dvorcima i lovištima, lijepe cure i momci utrčavali su u njegovu obitelj, a sada se sve pomalo raspada, sada vidimo Ivicu kako u panici punim sprintom, kao da je poludio, a možda i jest, ili kao da je ukrao nečiju kokoš, trči londonskim ulicama kako bi izbjegao susret s novinarima i njihova pitanja. Danas Todorić, koji je dobro zamislio i, treba priznati, stvorio respektabilnu firmu u izvannacionalnim okvirima, za sve probleme te svoje bivše velike firme optužuje Vladu, privremenu upravu i lešinarske fondove, ali nigdje ni u natuknicama ne spominje vlastitu ulogu u svemu tome. Računajući na potporu države uzimao je ogromne kredite uz nerazumno visoke kamate i to je nekako funkcioniralo dok ga je država mogla pratiti. Kupovao je naklonost političara i stranaka, ali svemu mora doći kraj, jer su političke mijene brze, a političari prolazni kao travanjski snijeg. A strani kreditori su davali novac, znajući i ciljajući na to da ga Agrokor neće moći vratiti, osim imovinom. I to se sada upravo događa.

Predsjednik Vlade i njegova gospodarska ministrica, autorica lex Agrokora, likuju zbog nagodbe koja je na vidiku i po kojoj dvije velike ruske banke postaju vlasnicima blizu, a uskoro i iznad, 50 posto koncerna, zahvaljujući činjenici da je procijenjena (i podcijenjena) vrijednost cijele imovine pala sa sedam na tri milijarde eura. Ostatak će pripasti Knightheadu, drugim bankama i na kraju sasvim neznatni dio malim doničarima. Vlada se, eto, hvali kako je Agrokor spašen zahvaljujući jednom mudrom zakonu. A prava je istina da on nije uopće bio potreban. Ta nagodba se u okviru postojećih stečajnih zakona mogla postići odmah. Samo je izgubljena godina dana, ali vrijeme nisu gubili spasitelji, upravitelji, savjetnici i fondovi koji su, dok si rekao keks, podebljali svoje račune za višemilijunske iznose. Jedan od motiva operacije spominjalo se i ono „da nam Rusi ne dođu“ i preuzmu zemljišta, vode i šume. A Rusi ipak dođoše. Umjesto Rusa uletio je u jednom trenutku spomenuti Knighthead, na kraju će se ispostaviti kako je sve to ista kaša i isto maslo velikih igrača u geopolitičkoj igri koju naša politička elita ne razumije. Rusi preko Danka Končara, kako se sumnja, preuzimaju i brodogradnju, možda će i Inu. Ah, sve je to globalizam, rekao bi lakonski zdvojno Andrej Plenkvić, nakon što je protjerao ruskog diplomata i požurio pozdraviti američko bmbardiranje Sirije. Globalizam u kojemu je Hrvatskoj namijenjena pozicija kolonije. Američke ili ruske, svejedno.


← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus