07:50, 22. Kolovoz 2017

Mišljenja

Stierova paradigma

Objavljeno: 13.06.2017 u 12:01
Pregledano 115 puta

Autor: Benjamin Tolić

Kada se je prvi put naklapalo o novoj hrvatskoj paradigmi, bio sam zbunjen. Što je sad to, ta paradigma? Znao sam što je paradigma u Platonovoj ontologiji. Tamo je to ideja (ἰδέα) ili eidos (εἶδος), ne kao vječno biće o sebi i za sebe, nego kao vječna bitnost, prauzor, nepropadljiva praslika (grč. παράδειγμα) propadljive osjetilne stvari. Znao sam i što je paradigma u gramatici. Tamo je to sklonidbeni obrazac. Znao sam i da je učenu zapadnjaku grčka „paradigma“ s neznana razloga otmjenija od latinskoga „modela“. Ali što bi bila „nova hrvatska paradigma“?

     To mi je u prvi mah bila besmislica. No taj je izričaj ipak dražio moju znatiželju. Mislio sam, što bi to moglo biti? Onda rekoh sam sebi: Pusti, to ti je jedna od onih šarenih krpica što dva-tri dana lepršaju na lahoru javnosti, a poslije ih se više nikad nitko ne sjeća. Ali „nove“ se „hrvatske paradigme“ nisam mogao tako lako riješiti. O njoj su govorili učeni europarlamentarci Davor Ivo Stier i Tonino Picula. Ti su našijenci, mislio sam, političari. Oni očito govore o hrvatskoj politici. A valjda su i pametniji od pola milijarde drugih Europljana koji nisu članovi Europskog parlamenta. Da nisu pametniji, kako bi tamo, u tom Parlamentu, mogli zastupati interese svih tih Europljana? Nisam dakle imao izlaza. Morao sam se potruditi oko „nove hrvatske paradigme“ ako nisam htio pasti pod sumnju da sam hrvatski intelektualac.

     A to nikako nisam htio. Stoga sam bio naumio pitati Stiera o kakvoj on to paradigmi govori. O vječnoj bitnosti, o prauzoru, o praslici, o obrascu, o modelu – čega? Htio sam reći da nitko ne može predstaviti nešto „novo“ bez nekakve usporedbe s nečim „starim“; htio sam ga upozoriti, ako govori o „paradigmi“ hrvatske politike, da bi se – i to vrlo uvjetno – u zadnjih 170 godina tako „paradigmatično“ mogle opisivati samo političke pragme Josipa Jelačića, Ante Pavelića i Franje Tuđmana, jer su samo njihovu političkom djelovanju krajnjom svrhom bili stvaranje i izgradnja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države; htio sam… no, Stier me je predusreo.

     Stier je naime znao kako treba iz Bruselja prosvjetljivati Hrvate. Treba im propovijedati u prispodobama. Tako je i činio. A svoj je nauk, poput Karla Marxa i Friedricha Engelsa, znanstveno utemeljio. Prešutno je Hrvatima poručio da se ne obziru na Platona. Jer od Thomasa Kuhna naovamo paradigme više nisu vječne. Osim što nisu vječne, one su i potrošive. A hrvatske se paradigme najbrže  troše. Od god. 1945. hrvatska je paradigma bila „bratstvo i jedinstvo“ sa Srbima. Potrajala je malo kraće od pola stoljeća. Kada su tu paradigmu potrošili, Hrvati su je god. 1990. zamijenili paradigmom državotvornosti. Ta ih paradigma nije dugo držala. Potrošili su je do kraja Domovinskoga rata i zamijenili god. 1996. (?!) paradigmom euroatlantizma. A paradigmu euroatlantizma potrošili su u času kada su 1. srpnja 2013. ušli u  Europsku uniju.

      Zanimljiva je to opservacija. Ali gdje su tu, ako ne vječne bitnosti, praslike i prauzori, onda barem nekakvi obrasci ili modeli? To što Stier tu nabraja, to su bile deklarirane najviše političke vrjednote pojedinih vlasti u Hrvatskoj, od kojih su sve osim Tuđmanove bile manje-više protuhrvatske. Zbog toga se nameće pitanje: Kako može pametan Hrvat tuđinske ideologeme nazivati „hrvatskim   paradigmama“?! A kada je o tomu riječ, treba izvesti na čistac i potpitanja. Što je imao hrvatski čovjek s jugoslavenskim komunističkim ideologemom o „bratstvu i jedinstvu“ Hrvata i Srba? Ništa, osim nevolje. Što je hrvatskomu čovjeku na Jadranu i u Podunavlju bio  euroatlantizam? Ništa, ili samo geostrateška igračka velike svjetske gospode koja ga odvraća od njega samoga i njegova usuda.  

      Ali vratimo se Stieru i njegovoj priči. Po toj priči Hrvati su onoga kobnog dana kada su ušli u Europsku uniju ostali bez svoje političke paradigme. I zbog toga su gorko tugovali. Sve dok im nije god. 2015. Davor Ivo Stier  teorijski skrojio „novu hrvatsku paradigmu“. A otkad ih je Andrej Plenković i praktično okupio oko te „nove hrvatske paradigme“ kao oko taborske vatre, Hrvati sretno udaraju u bubnjeve i bauljaju u službenomu optimizmu.

     A što je ta „nova hrvatska paradigma“? Politološka mudrost zbijena u četiri riječi: Uključivost i društveni razvoj.

      Tko duže pamti, vrti glavom. Zašto? Vidi da te političke vrjednote što ih Stier i Plenković sada nude pod skupnim nazivom „nova hrvatska paradigma“ jednostavno nisu ništa novo. Podrugljivci kliču: To je samo novonapuhana stara ideološka žvaka! Nije li tu „uključivost“ puno prije Stiera i Plenkovića jednako ponosno prakticirao Ivo Sanader kada je za volju Bruselju god. 2004. u HDZ-ovu vlast umjesto Đapićeva HSP-a uveo četnički SDSS? Nije li se i Sanader kleo u „društveni razvoj“? I do čega je Hrvate dovela ta stara „Sanaderova paradigma“? Do toga da danas Plenković po Stierovoj „novoj hrvatskoj paradigmi“ gradi političku stabilnost hrvatske države na HDZ-ovu savezu s osmero saborskih zastupnika tzv. nacionalnih manjina i pet HNS-ovih buha iz SDP-ova titoističkoga kožuha.  

     To se, kažu u HDZ-u, ne sviđa njihovu političkom tajniku Stieru. Kažu i da je stoga  odstupio s ministarske dužnosti.  A on sam reče da će i dalje kao HDZ-ov politički tajnik i saborski zastupnik podupirati Plenkovićevu politiku, a u HDZ-u – širiti demokršćanstvo.  Kako to shvatiti? Ne znam. Valjda kao obrazac uključiva shvaćanja osobne časti i političkoga ćudoređa.








← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus