10:45, 25. Travanj 2019

Mišljenja

Političko glumište

Objavljeno: 13.03.2019 u 07:26
Pregledano 301 puta

Autor: Benjamin Tolić

Evo ga na, pomislit će tkogod, neko je vrijeme s neznana razloga uljudno šutio, a sad se, ničim izazvan, po uzoru na Gospodaricu Pantovčaka, preko noći okrenuo za 180 stupnjeva! Od njega bismo očekivali, ako već zausti o kazalištu, da štogod napiše o Miri Gavranu. Ni u snu nismo mogli zamisliti da bi nas Bendžo mogao zlostavljati „lijevom“ slavom Olivera Frljića! Ali tko će ih znati, i on je, kao i ta dvojica, podrijetlom iz Herceg-Bosne.

Razumijem tu prepast. Stoga ju odmah otklanjam. Nikada mi, pa ni danas, nije bilo ni na kraj pameti da bih svojom nestručnošću, makar samo u jednom broju, mogao ispuniti onu prazninu što ju je – odlaskom u bolji svijet – u Hrvatskomu slovu za sobom ostavio Igor Mrduljaš. Ovdje je „političko glumište“ samo metafora. Doduše dvostruka, ali ipak samo zamjena za novinarski izričaj „politička scena“ ili, bolje, „politička pozornica“. Ne ću dakle ni o Gavranu ni o Frljiću.

No, ne tajim da je poticaj članku teatrološke naravi. Došao je iz daljine i davnine – iz Falačke na izmaku XVIII. st., točnije iz govora Friedricha Schillera o mogućoj narodnoodgojnoj ulozi kazališta. Govor je održan pred feudalnim gospodarima kneževine, a tiskom je sačuvan pod naslovom „Glumište gledano kao ćudoredna ustanova“ (Die Schaubühne als eine moralische Anstalt betrachtet, 1784).

Daleko sam od toga da bih sa Schillerom dijelio prosvjetiteljsku iluziju o ćudorednoodgojnoj moći kazališta. I u Hrvatskoj i drugdje u svijetu od kazališta je u tom pogledu puno moćnije stvarno političko glumište. Kazališne predstave povremeno posjećuje razmjerno malen broj ljudi, a rijetko će tko od posjetitelja kazališnih predstava u svom društvenom ponašanju potražiti i naći ćudoredni uzor u kakvu dramskom liku. Stvarno političko glumište načelno je otvoreno pogledu svih državljana, i mnogi će se državljani u svom društvenom ponašanju ćudoredno suobličiti s nositeljima državne vlasti. Koliko stoga što cijela nacija bez prestanka gleda stvarno političko glumište toliko i stoga što su Hrvati od Drugoga svjetskog rata do dana današnjega – jednako u „narodnoj“ (socijalističkoj) i u „liberalnoj“ (kapitalističkoj) demokraciji – vazda bili i ostali proleterski aristokrati.

Kako to?! Lijepo. U tom prilično dugom razdoblju uvijek su za mjesne, područne i državne dužnosnike birali „najbolje“ ljude. Ne vjerujete? Komunistička ih je partija, sjećaju se stariji Hrvati, u svojoj jednostranačkoj „narodnoj“ demokraciji na izbore tjerala pod parolom „Drugovi, birajmo najbolje!“, a i u današnjoj mnogostranačkoj „liberalnoj“ demokraciji slobodno biraju – najbolje! Kako iz obiju revolucija iznesoše gaće na štapu, što su ti ljudi drugo nego proleterski aristokrati?

Stoga je u odgojnom smislu prevažno kako se političko glumište, koje se tako periodički uvijek iznova ustanovljuje, obraća naciji. Prvaci drame barem ne bi smjeli pokazivati da im je mutan sadržaj temeljnih pojmova.

Sjajan je primjer objava s „najvišega brda“ da je ostavka nesretne ministrice Gabrijele Žalac stvar „moralne i etičke odgovornosti“.To nije samo pleonazam, nešto poput smiješno udvojenog veznika „no međutim“; to je i jasan znak da govornik ili govornica sadržajno ne razlikuje „moral“ (ćudoređe) i „etiku“ (ćudoredni nauk), jer da razlikuje, sigurno bi znao ili znala da nema „etičke odgovornosti“. Uostalom, objava je sama o sebi sablažnjiva jer kršenje zakona (vožnju automobila bez vozačke dopusnice) prepušta individualnoj savjesti. Vrijedi li to za sve državljane ili samo za državne dužnosnike?

Tu se, na žalost, moram složiti s onim moralistima s kojima zbog ćudorednih razloga ne bih ni u isti tramvaj. Gorko sam se smijao kada su, ne tako davno, ćudorednom „maglom“ branili nedužnost Radimira Čačića u prometnoj nesreći koja je u Madžarskoj odnijela dva ljudska života. Oni danas bez prestanka kokodaču: „Ostavka! Ostavka!“, a najglasnija je među njima zakonski neporočna bivša ministrica Anka Mrak Taritaš.

Kakvo nam je političko glumište? Trijumfira li na tim „daskama“, koje našim najboljima, „život znače“, politička krjepost ili nešto drugo? O tomu se ne mogu složiti ni najmudriji tvoritelji javnoga mnijenja. Ali pogledajmo sami netom održane područne izbore za Skupštinu Ličko-senjske županije. Tamo je HDZ despota Andreja Plenkovića sa svojim klijentima premoćno pobijedio HDZ Darka Milinovića, a omjeri snaga tako su se posložili da Plenković može  oblikovati skupštinsku većinu samo u savezu s Milinovićem ili s HSP-om Karla Starčevića. U svakom slučaju imat će slabiju vlast nego što ju je imao prije nepotrebnih izbora ili će ju izgubiti. No to se slavi kao sjajna pobjeda pameti Roberta Kopala i političkoga ugleda Andreja Plenkovića.








← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus