10:48, 23. Veljača 2018

Mišljenja

Sedam destruktivnih mitova

Objavljeno: 21.01.2018 u 05:56
Pregledano 101 puta

Autor: dr. Damir Pešorda

Mitovi su po naravi konstruktivni, na njima se utemeljuje život neke zajednice, oformljuje afektivno jedinstvo, objašnjava svijet, prošlost i sadašnjost, zacrtava poželjna budućnost. Na žalost, u Hrvatskoj je puno toga drukčije nego drugdje, pa i mitovi. Od ''kletve kralja Zvonimira'' do današnjih, mahom medijskom kampanjom proizvedenih mitova, mitovi u Hrvatskoj služe uglavnom za to da obeshrabre zajednicu i uvjere je kako ne bi smjela postojati, barem ne u obliku države. Zajednička jezgra svih tih mitova je teza da je hrvatska država grijeh sama po sebi.
 
Prvi je takav mit narativ o ''deset mračnih godina'', misli se, naravno, na devedesete. Pisao sam već više puta o tomu koliko je ta teza neistinita i zlonamjerna te mi se ne da još jednom opširno obrazlagati zašto su tih deset godina deset najboljih godina možda u cijeloj hrvatskoj povijesti. Sama činjenica da je tada stvorena hrvatska država to razdoblje čini nužno pozitivnim za sve one koji su lojalni hrvatskoj državi, a svi oni koji to niječu, legitimiraju se kao neprijatelji Hrvatske. Mogu oni voljeti hrvatske prirodne ljepote, kune iz hrvatskog proračuna i slično, ali su im mrski Hrvati. Devedesete su bile sjajne, pobijedili smo u nametnutom ratu, hrvatski vanjski dug tih devedesetih bio je minoran, a velike tvrtke - Pliva, znatan dio HT-a itd. – bile su u hrvatskim rukama.
   
Drugi mit je priča o tomu kako ulazak u Europsku uniju nema alternative. Osobno sam još prije dvanaestak godina pisao kako takav način ulaska u Europsku uniju može Hrvatsku skupo koštati. Zanimljivo je da tzv. desničarski kolumnisti još i danas tvrde da je Hrvatska od EU imala samo štetu, ali da bi oni i danas opet glasovali za ulazak u EU, odnosno za ostanak u EU. Tako Ivica Šola, inače bridak i oštrouman komentator brojnih društvenih pitanja, nakon što je žestoko napao EU i njezino ponašanje prema Hrvatskoj, kaže: ''Treba li izići iz EU-a? Ne, već ostati i jače se povezati sa zemljama Višegradske skupine. Ove zemlje su, za razliku od nas, nakon ulaska u EU iznimno uspješne. Za njih je EU sredstvo, a recept njihove uspješnosti je jednostavan. Oni, njihovi lideri, za razliku od nas i naših, drže do sebe!''

Ja, međutim, i dalje držim da bi trebalo provesti jedan pošteni referendum na kojem bi građani odlučili o tomu žele li biti u uniji u koju, kako i sam Šola kaže, ''više dajemo nego povlačimo'', koja nam diktira da primamo sirotinju iz njihovih bivših kolonija i da se odričemo vlastitog teritorija u ime dobrosusjedskih odnosa i ''europskih vrijednosti'' ili pak ne želimo. No, kako je famozno ''mjesto za stolom gdje se odlučuje'' jedan od žilavijih mitova suvremene Hrvatske, teško da će se u skoroj budućnosti pojaviti relevantna politička opcija koja bi stvari tako postavila. Pernar i Sinčić su redikuli, a Hasanbegović i Esih još uvijek se koncentriraju na usko unutarhrvatska ideološka pitanja. Ipak, živi bili pa vidjeli!

Treći mit je o ''urbanoj i ruralnoj Hrvatskoj''. Iz tog implicitno ''rasističkog'' narativa izvire težnja da se sve one krajeve u kojima je hrvatstvo još uvijek naglašeno obilježje identiteta proglasi zaostalim, primitivnim, seljačkim u negativnom smislu. Činjenicu da je riječ samo o mitu, a ne o nekoj bitnoj kulturološkoj razlici, na zgodan je način razobličio jedan nedavni događaj. Godinama već ''lijeva, napredna, urbana itd.''  Hrvatska trubi o tomu kako Thompson ne može nastupati u Istri, a posebno u Puli,  jer je to napredna, urbana, europska cjelina, da bi se ovih dana ispostavilo kako u toj naprednoj ter europskoj sredini žari i pali Bora Drljača, srpski narodnjak najprizemnije vrste. Iz toga je logično zaključiti da Thompson u Istri smeta Srbima i Jugoslavenima, a ne naprednjacima. Bora Drljača je zoran dokaz da je u Istri i te kako živa krkanska kultura.

Četvrti mit koji se na neki način nadovezuje na prethodni jest mit o ''herceg-bosanskoj'' pošasti. Hrvatski mediji stalno podgrijavaju priču o tomu kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine pogubno djelovali na Hrvatsku, kako su oni izvor gotovo svega što u ovoj zemlji ne valja, od primitivizma i nekulture do korupcije i kriminala. Na stranu sad činjenica da brojni hrvatski znanstvenici, pjesnici, športaši i drugi poznati ljudi potječu iz Bosne i Hercegovine, važnije je to da bez tog biološkog bazena Hrvatska ne bi ni do danas opstala, barem ne kao Hrvatska. Ispražnjeni prostor bi popunili neki drugi narodi, ali Hrvati ne bi jer ih jednostavno ne bi bilo u dostatnom broju da nije bilo hrvatskog naroda u BiH. Sada je taj bazen poprilično ispražnjen i demografska budućnost Hrvatske čini se tmurnom.

Peti mit – mit o bajkovitoj zemlji samoupravljanja i socijalizma, zemlji bratstva i jedinstva, koju su nacionalisti uništili. Ispočetka stidljivo, a dugo već nasrtljivo i bezobrazno forsira se priča da je u Jugoslaviji sve bilo divno i krasno, a kako danas ništa ne valja. Ta je priča sto puta argumentirano pobijena, ali argumenti u takvim stvarima ionako ne igraju neku veliku ulogu. Za one kojima je Jugoslavija, taj bastard zapadnoeuropske kombinatorike i pretprošlostoljetne ideje, bila jedina istinska domovina, svaka je Jugoslavija dobra, a svaka Hrvatska loša. No, to i ne bi bio neki velik problem, da mentalni Jugoslaveni ne drže ključne pozicije u hrvatskim medijima, kulturi, pa i politici.

Floskula da su manjine ''hrvatsko bogatstvo'' šesti je mit. Zahvaljujući toj divinizaciji manjina Hrvatska ima najveći broj zajamčenih saborskih mandata za manjince u Europi, a Milorad Pupovac se nametnuo kao svojevrsni kolonijalni namjesnik u Hrvatskoj koji nadgleda lokalce da ne bi došlo do nacionalističkih skretanja. Naravno, floskula da su manjine naše bogatstvo notorna je glupost, a implicitno je rasistička! Jer implicira da su manjinci superiorni većinskom stanovništvu, dočim ih se doživljava kao bogatstvo, dakle vrjednijima od običnog hrvatskog puka.

Nebuloza kako je hrvatski nogomet u krizi sedmi je mit. Može se činiti da nogomet nije dovoljno važna stvar pa da mu stoga nije mjesto na ovakvom popisu. Međutim, to bi bilo pogrješno, preko nogometa ovdje se prelamaju neke puno važnije stvari, a najvažnije od svega jest to da se preko gušenja hrvatskog nogometa guši i onaj nacionalni naboj koji uz uspjehe nacionalne vrste ide, a planiranim stvaranjem nekakve jugoslavenske ili zapadnobalkanske lige učinio bi se još jedan krupan korak u športskoj, kulturnoj i političkoj integraciji prostora bivše države.
Od svojevremenih napada na pokojnog Markovića, preko Jovanovićeve grmljavine o močvari koju treba isušiti do otvorene žalopojke na javnoj televiziji što se Hrvatska plasirala na Svjetsko prvenstvo u Rusiji pa će vodstvo HNS-a opstati barem još jedno vrijeme - uporno se širi i nadograđuje laž o krizi hrvatskog nogometa. Međutim, istina je da je HNS jedini nacionalni športski savez koji se financira vlastitim prihodima, a hrvatski je nogomet daleko uspješniji od, recimo, hrvatske umjetnosti, industrije ili politike.

Destruktivna narav ovih medijski potenciranih mitova ogleda se u rasulu i dezorijentaciji koji vladaju u suvremenoj Hrvatskoj. Hrvatski pisci i redatelji viču da nisu hrvatski, ali uredno nastupaju u ime hrvatske kulture na raznim sajmovima, festivalima i slično. Hrvatski političari svjedoče javno i tajno protiv svoje zemlje, optužuju je za agresiju i slično. Običan puk po tramvajima i po internetskim forumima optužuje državu za sve i svašta, i već se mnogi  pitaju: ''Je li nam sve ovo trebalo!?'' A to je upravo ono što tvorci destruktivnih mitova žele.Dekonstruirati destruktivne mitove prvi je korak u oslobađanju od njihova destruktivnog učinka. Ako je ovaj tekst imalo doprinio tomu, ispunio je svoju svrhu.

:











← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus