05:06, 19. Studeni 2018

Mišljenja

Međunarodno štipanje

Objavljeno: 16.01.2018 u 13:22
Pregledano 274 puta

Autor: Benjamin Tolić

Da sam nepristrani Švicarac, rođen, recimo, negdje u Graubündenu, ne  nužno u Churu, nego u kakvu alpskom selu, vjerojatno bih na sve to gledao svisoka. Sigurno bi me zabavljale te koliko nevjerojatne toliko dugotrajne igrice na granicama negdašnje Jugoslavije. Jugoslavije?! Da, one geopolitičke zlosretnice što se po dva puta u XX. st. rađala i umirala – u krvi. Golim okom trenutno su vidljive samo sitnokaluđerske političke čarke na vanjskoj i fiškalske političke podvale na unutarnjoj granici Europske unije. Svisoka bih, kao što rekoh, pratio to neobično petljanje u kojemu kolo vode Grčka i Slovenija, dvije dvostruke saveznice Republike Hrvatske.

 Ah, da! Skrušeno priznajem, plašljiv sam čovjek. Plašljiv poput Akakija Akakieviča. Ali, eto, omaknulo mi se! U zao čas! Omaknulo mi se baš sada kad auguri navješćuju hrvatski zakon protiv „govora mržnje“! Stoga usrdno molim „politički korektna“ čitatelja da hladni izričaj „dvostruke saveznice“ toplo sublimira u „dvije posestrime“. Umjesto „saveznica“ – „posestrime“ Republike Hrvatske?! Da, upravo tako. Ta će preinaka dolično naglasiti da su NATO i Europska unija svojevrsni savezi, ali ujedno i poželjne zajednice vrjednota. A to bi možda moglo i zaštititi moju neznatnost od  pogibelji da državni odvjetnik rečenu hladnoću izričaja protumači kao „govor mržnje“.    
Da sam dakle, kao što rekoh, nepristrani Švicarac, sve bi bilo drukčije. Vjerojatno bih pušio kratku lulu, pio pivo i, ne ulažući nikakav napor, nastojao intuitivno shvatiti vragometnu logiku vanjske politike koja susjednim državama postavlja nerazumne zahtjeve. Možda bih se samo malko začudio, a zatim odmahnuo rukom i na grčko osporavanje imena „Makedonija“ negdašnjoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji i na slovensko svojatanje cijele Savudrijske vale, koja u nastavku na kopnenu slovensko-hrvatsku državnu granicu razdvaja slovensko i hrvatsko kopno.

Ali nisam ni nepristran ni Švicarac, pa na žalost ne mogu tako. Ne pušim kratku lulu, a pivo pijem samo kada sam žedan gdje nema vina. Valjda stoga posve diskurzivno pokušavam shvatiti kakvi su to zapetljaji. Zašto danas Grcima smeta demokratska Republika Makedonija? Kako im gotovo pola stoljeća nije smetala Titova Socijalistička Republika Makedonija? Zašto alpski Slaveni Slovenci, koji su se kao samozvani „alpski Hrvati“ nekoć utjecali hrvatskomu državnom pravu, danas bježe od Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora iz god. 1982.? Zašto su tu konvenciju sukcesijski preuzeli od Jugoslavije kada su ušli u članstvo Organizacije ujedinjenih naroda?

Ta pitanja meni nisu nimalo zabavna. Upravo suprotno, ona navode na ružne misli. Zar je zlostavljanje susjednih država, pa i dvostrukih saveznica, najdublji sadržaj međudržavne miroljubive suradnje i solidarnosti – tih najviših  vrjednota NATO-a i Europske unije?

Grke nikako ne razumijem, a Slovence mi posve ogoljuje otrcana psihološko-filozofska spoznaja da su i pojedinci i skupine, i državljani i države, po naravi sebična bića. Sami pak vidimo da se sebičnost pojedinca svugdje kori kao porok, a sebičnost države u jakim državama slavi kao krjepost – kao „sveta domovinska sebičnost“ (il sacro egoismo della patria). No nitko razuman ne može zamisliti civiliziran život ljudskoga roda bez ograničenja tih sebičnosti – pojedinčeve unutarnjim, a državne međunarodnim pravom.

Pusti pravo, reći će pučki mudrijaši. Pravo ti vrijedi koliko ga sila hrani i brani. Pravo je – pravo jačega. Više vrijedi prst vlasti nego šaka prava. Te i mnoge druge, pristojne i nepristojne pučke izreke o istini, pravu i zakonu zgusnuo je teoretičar države i prava Carl Schmitt u latinski cinizam: Auctoritas non veritas facit legem  (vlast, a ne istina, donosi zakon). Tomu nema prigovora. No treba dodati: Qualis auctoritas talis lex (kakva vlast, takav zakon).

Što se tiče slovenskih zahtjeva i prijetnja, na te „burgije“ ne treba odgovarati istim ili sličnim „ćorcima“.

Gdje se argumentira arbitražnom „presudom“ u procesu koji je prekinut davno prije donošenja „presude“ i padom ugleda „leadera“ Procesa Brdo – Brijuni na Zapadnomu Balkanu, tu nema druge nego „burgijašima“ ponuditi u Savudrijskoj vali „crtu sredine“, a ako ne prihvate, uljudno im zahvaliti što su svojim nepodopštinama srušili arbitražno sudovanje u sličnim slučajevima u Europskoj uniji i još ih uljudnije, kao velike štovatelje i hrabre branitelje međunarodnoga prava, uputiti na Međunarodni sud za pravo mora.  

A Bruselj? Tamo ništa ne znači obećanje Andreja Plenkovića da će Jean-Claudeu, „koji se voli šaliti“, još jednom potanko izložiti kako Hrvatska gleda na svoj granični prijepor sa Slovenijom. U Bruselju se predsjednik Vlade Republike Hrvatske samo ne treba dati međunarodnopravno štipati za stražnjicu. Sve ostalo riješit će se samo od sebe.








← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus