02:06, 21. Studeni 2017

Mišljenja

Ljudi bez sjene

Objavljeno: 01.11.2017 u 12:41
Pregledano 131 puta

Autor: Benjamin Tolić

Europske su državne vlasti, pod vodstvom predsjednika Europskog povjerenstva Jean-Claudea Junckera, složno osudile na smrt Republiku Kataloniju. Kako to? Jednostavno. Prepustile su je nekoliko tjedana prije njezina rođenja milosti i nemilosti vlade Kraljevine Španjolske.

Kada je izbio sukob dvaju prava – prava Kraljevine Španjolske na obranu državne cjelovitosti i prava katalonskog naroda na samoodređenje – sve su europske državne i naddržavne vlasti blagoslovile državno, a proklele narodno pravo. Od njih se u tom pitanju nije mnogo razlikovao ni papa Franjo, državni poglavar Svete Stolice. On je ipak – za razliku od drskosti predsjednika Europskog povjerenstva Jean-Claudea Junckera i predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija – ponizno izrazio svoju zabrinutost zbog „tendencije k cjepkanju“ i istaknuo potrebu ponovnog  „sveobuhvatnog promišljanja Europe“.

Takvo držanje Europske unije malo je koga iznenadilo. Ponajmanje su bili iznenađeni Hrvati. Oni su ne tako davno na svojoj koži krvavo iskusili samoobranu međunarodnoga poretka kada su god. 1991. proglasili Republiku Hrvatsku.      

Dok me srce boli zbog pravosudnoga umorstva Republike Katalonije, odnekud me iz književnoga sjećanja salijeće Chamissoova „Čudnovata pripovijest Petra Schlemihla“ (Peter Schlemihls wundersame Geschichte). – O, pa to je – pomislit će upućen čitatelj – još čudnovatije od te čudnovate pripovijesti! Književnik i botaničar Adelbert von Chamisso bio je odvjetak francuskoga visokog plemstva. Obitelj mu se, bježeći pred Revolucijom, u njegovu djetinjstvu skrasila u pruskoj prijestolnici Berlinu. Tamo je bio pažem kraljice Luise Pruske, pohađao francusku gimnaziju, začeo vojnu karijeru, dogurao do poručnika. Svoju pripovijest napisao je prije više od dvaju stoljeća, točnije u ljeto godine 1813., u jeku protunapoleonskoga osloboditeljskog rata. U tom ratu nije sudjelovao. Kakve sveze može imati ta pripovijest sa zbivanjima u današnjoj ujedinjenoj Europi?!

Čitatelj je u pravu. Moja je mora vrlo neobična. Ali u njoj nema čuda, pa nije ni čudnovata ni čudovita, a kamoli čudesna. Ona je, na žalost, posve prozaična napasnica. A možda doista nema nikakve sveze s današnjim zbivanjima, ali mora je – mora.    

No, vratimo se pripovijesti. Pisac je svomu junaku nadjenuo simbolički snažno nabijeno ime. Petar je, tvrde znalci, grčko-latinska – stijena, postojanost, a Schlemihl se semitski grana: na jidišu je on – šeprtlja, petljanac, a na hebrejskomu – Božji prijatelj, Bogoljub. Na vrtnoj zabavi bogata trgovca tomu se Schlemihlu pridruži vrlo uljudan „sivi gospodin“, koji ga  zamoli da mu proda svoju sjenu. Svašta, pomisli Schlemihl, i odbije trgovinu. Ali kada mu nasrtljivi kupac za sjenu ponudi kesu u kojoj nikada, koliko god trošio, ne će ponestati zlatnika, siromah pristane. Uvjeren da je sklopio dobar posao, ode preko planine. Tamo mu iz čudesne kese procvatu bogatstvo i društveni ugled, ali s njima i golema nevolja: ne smije na sunce. – Čovjek bez sjene!? – čude se ljudi. – To – vele – nije bez Nečastivoga! – I bježe od njega. Tako izopćen, Schlemihl dočeka ponovni susret sa „sivim gospodinom“ i zamoli ga da mu vrati sjenu. Ali poslovni partner za uzvrat zatraži njegovu – dušu! Schlemihl u tom času spozna da je „sivi gospodin“ Vrag! Preneražen tom spoznajom, baci kesu u provaliju i tako prekine svaku svezu s Vragom. Na posljetku za malo novca što mu je ostalo iz čudesne kese kupi stare cipele, koje mu se prometnu u čizme od sedam milja. Od tada Schlemihl skromno poživi bez sjene –  kao prirodoslovac – do kraja života.

Tumači su različito tumačili tu pripovijest. Ali svi se slažu da je posrijedi umjetnička bajka i da je Petar Schlemihl čestit čovjek.  Neki su zbog stanovitih podudarnosti zbilje i mašte u pripovijesti vidjeli piščev alegorijski životopis. Sjenu su u skladu s time tumačili kao aluziju na izgubljenu domovinu Francusku. Drugi su, navlastito židovski cionisti, zbog prezimena Schlemihl sjenu doživljivali kao bol zbog izgubljenog starozavjetnog židovskog kraljevstva.

Što moja neznatnost o tomu misli? Ništa. Samo postavljam sebi i čitatelju nezgodna pitanja. Što su, primjera radi, u ljeto 2013., o 200-toj obljetnici rođenja Petra Schlemihla, prodali naši ljudi bez sjene kada su Republiku Hrvatsku ugurali u Europsku uniju? Što kane prodati ovi koji sada reže oko Agrokora? Ovi što ponosno najavljuju da će zaklati hrvatsku kunu? Kakvi su to ljudi? Volio bih vjerovati da su, makar bili šeprtlje i petljanci, barem postojani Bogoljubi. Ali  za tu vjeru nemam  oslonca u zbilji. Upravo suprotno. Kada gledam   kako Jean-Claude Juncker u Bruselju javno štipa Andreja Plenkovića za stražnjicu i s dlana prema njemu otpuhuje poljubac, puno mi je vjerojatnije da će naši ljudi bez sjene za bakšiš prodati i našu sjenu i našu dušu.








← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus