05:15, 15. Prosinac 2018

Mišljenja

Kaznena politika

Objavljeno: 25.10.2018 u 00:58
Pregledano 126 puta

Autor: Benjamin Tolić

Kazneni zakon opisuje kazneno djelo i propisuje kaznu kojom zakonodavac prijeti počinitelju kaznenoga djela. Opis je nužno općenit, a propis najčešće okviran: određuje raspon od najniže do najviše kazne ili samo najnižu kaznu. Znalac kazneno djelo uglavnom shvaća kao „povrjedu vrjednote“, a kaznu kao „količinu društvenoga prijekora“.

To je nestručnjaku odveć mudroslovno. On ne razumije takav govor. Njemu je kazneno djelo – zločin, a kazna  – državna odmazda za zločin. Što je u biti ispravno. Kazneni se zakon najčešće doživljuje kao neka vrsta strašila. On štiti društvenu zajednicu od štetočina, ali je posve nemoćan bez zauzetosti policije i pravosudnog sustava.

Iz takve svijesti buknulo je nezadovoljstvo radom državnih tijela kaznenoga progona. To nezadovoljstvo ponosno je artikulirao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava na prosvjedu i oko prosvjeda protiv nekažnjavanja srpsko-crnogorskih ratnih zločina počinjenih prije 27 godina za oružane agresije na Hrvatsku.

Ne znam ni gradonačelnika Penavu ni njegova savjetnika za braniteljska pitanja Tomislava Josića. Nisam imao čast s njima razgovarati, ni skupno ni posebno. Ali sudeći po njihovim javnim očitovanjima, ta se gospoda nikoga i ničega ne boje, a dobro znaju što čine. Nekažnjavanje srpsko-crnogorskih ratnih zločina, protiv čega su organizirali prosvjed, oni nisu sveli na puku lijenost činovnika, na nehaj i nemar. Oni su u tom nekažnjavanju, premda to ne govore, posve ispravno prepoznali nešto mnogo, mnogo gore: sablažnjivu kaznenu politiku!

Zašto sablažnjivu? Zašto politiku?

Nekažnjavanje je sablažnjivo, jer tako, nekažnjavanjem zločina, vrijednost hrvatskih vrjednota ne određuju Ustav i Kazneni zakon Republike Hrvatske, nego hrvatska policija i hrvatsko pravosuđe. Istina, policija i pravosuđe ne čine to samovoljno, ni zajedno ni odvojeno. Oni postupaju kako hoće Vlada, koja u njima politički “vedri i oblači“. A eurohrvatska Vlada „hoće“ kako Bruselj hoće.

Vidim i sam, duboko sam zabrazdio. Što li tek čitatelj o tomu misli?

No, dobro. Neka misli što hoće. Ja barem ne govorim ni zlobno ni himbeno. Tko ne vjeruje, neka sam sebi iskreno odgovori na nekoliko pitanja.

Koliko je na hrvatsku kaznenu politiku god. 1998., u vrijeme povratka Podunavlja u hrvatski ustavnopravni poredak, utjecao američki posrednik Jacques-Paul Klein? Je li on tu politiku ublažio ili postrožio? Jesu li možda i Stjepan Mesić i Ivica Račan, potpisujući u studenomu 2000. Završnu izjavu Zapadnobalkanskog summita EU u Zagrebu, i sami koliko-toliko ublažili tu ublaženu kaznenu politiku? Zar je moguće da je Državno odvjetništvo tek sada, nakon više od četvrt stoljeća, prikupilo dokaze dostatne za optužnicu protiv generala KOS-a Aleksandra Vasiljevića na Županijskomu sudu u Osijeku zbog osnivanja koncentracijskih logora po Srbiji u kojima su mučeni i ubijani Hrvati, vojnici i civili, zarobljeni u Hrvatskoj? Hoće li i kada će  zbog ratnih zločina optužiti Jugoslavensku narodnu armiju? Ili njezina zapovjedništva?

Koliko hrvatskim policijskim i pravosudnim ustanovama vrijede hrvatske vrjednote, pokazuje i njihov odnos prema ugledu Republike Hrvatske. Sjajan je primjer ukazanje goleme svastike („kukastoga križa“) na travnjaku Hajdukova stadiona na Poljudu u Splitu.  Imbecilni se izgred – imbecilan, jer da su ustaše crtali po travi, jamačno ne bi nacrtali svastiku, nego svoje slovo U – dogodio za vrijeme utakmice koja se igrala bez publike. Zatvoreni stadion nadzirale su kamere, čuvali ga zaštitari, ophodila policija. Dlaka nije mogla neopaženo pasti na stadion.

Ali, eto, pala – nacistička svastika! Predsjednik Republike bio je tada slavni knessetski vidjelac „ustaških guja“ Ivo Josipović, a ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, kojega neki novinari, ne znam zašto, zovu „Ostoja Ranković“. Sigurno su obojica kao čestiti ljudi dali sve od sebe da otkriju otajstvenoga crtača. Ali tvrd je orah taj umjetnik. Tri su ministra unutarnjih poslova – Ranko Ostojić, Vlaho Orepić i Davor Božinović – na njemu zube lomila, ali crtaču sve dosad ni traga ni glasa.

– Hm – veli mi prijatelj – govoriš gluposti. Ne će pandur na pandura, pogotovo kad su sva trojica gojenci iste škole. Bolji ti je primjer slučaj Ive Sanadera. Eto, njega nakon 8 godina sudovanja osudiše zbog ratnog profiterstva na 2,5 godine zatvora, jer je, zlorabeći ovlasti državnoga dužnosnika, primio mito u protuvrijednosti od 3 milijuna i 600  tisuća kuna koje mora uplatiti u državnu riznicu.  A toliko je, veli sutkinja, mogao zaraditi svojim poslom za 64 godine, jer rečena svota iznosi 2.000 prosječnih mjesečnih plaća. Odatle se najbolje vidi koliko državi vrijede hrvatske vrjednote.






← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus