08:20, 19. Srpanj 2018

Mišljenja

Je li Hrvatska uistinu nacionalna država hrvatskoga naroda?

Objavljeno: 13.12.2017 u 00:00
Pregledano 288 puta

Autor: dr. Damir Pešorda

U Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske Hrvatska se definira kao ''nacionalna država hrvatskoga naroda'', no je li to ona uistinu? Bojim se da nije, a u tekstu koji slijedi pokušat ću obrazložiti zašto mislim tako. Nemam uvid ni u kakve tajne podatke, ali to mi nije ni potrebno. Hrvatska nevesela svakodnevica obiluje činjenicama koje su javno dostupne i svima poznate, a zorno svjedoče o tomu da Hrvatska nije uistinu nacionalna država hrvatskog naroda. Bilo koje aktualno društveno i političko pitanje može nam otkriti da je tomu tako, dovoljno je samo da ga pomno i nepristrano analiziramo.

U prošlom sam broju Hrvatskog tjednika pisao o tomu kako se s projugoslavenskih političkih polazišta pošto-poto pokušava destruirati hrvatski nogomet, nedvojbeno jedna od rijetkih uspješnih i profitabilnih djelatnosti u Hrvatskoj. Taj se trend, naravno, nastavlja, tako vodeće dnevne objavljuju tekst pod naslovom U ozbiljnoj zemlji Mamić ne bi bio u nogometu, niti bi Šuker bio predsjednik (zarez postoji u originalu, a glede Šukerova predsjednikovanja, misli se valja na funkciju predsjednika HNS-a). Naslov je to, sam po sebi, bezobrazan, nepismen i protuhrvatski zašiljen, jer se implicira da je Hrvatska neozbiljna zemlja. Postala bi ozbiljna valjda onda kada bi se zatro zadnji trag hrvatstva u njoj. Zanimljivo je da je, barem po nagađanju nekih medija, i vladajuća stranka prešla na stranu onih koji žele maknuti Šukera. Nemam razloga braniti ni Šukera ni Mamića. Ali znakovito je da u Hrvatskoj hajka gotovo uvijek kreće na onog tko nešto uspješno radi.
 
No, pustimo nogomet, on je ipak samo najvažnija sporedna stvar na svijetu. Uzmimo, recimo, pitanje imigranata. Dok se ostale srednjoeuropske zemlje na sve moguće načine štite od neželjenog vala imigracije, Hrvatska širokogrudno prihvaća i one koje Njemačka otpisuje i šalje natrag. Čak i one koji na svom putu prema Zapadu nikada nisu prešli preko Hrvatske. Hrvatska također izdašno financira građanske udruge koje se na sve moguće načine bore za to da što više imigranata dođe u Hrvatsku.

Ili, recimo, nabava novih borbenih zrakoplova. Građanske udruge, oporbene stranke i brojni pojedinci izražavaju stav kako nama zrakoplovi nisu potrebni te da bi se za te novce mogli izgraditi brojni vrtići, škole, dati veća sredstva za obrazovanje, znanost itd. Da se ne lažemo, to su listom oni isti koji se s tihim odobravanjem i pritajenim žarom u očima gledaju kako se Vučićeva Srbija naoružava. Oni će to, naravno, zanijekati, ali znamo se. Netko tko je godinama iznimno kritičan i prema najmanjoj naznaci hrvatskog patriotizma, a dobrohotno tolerantan prema najogavnijim srpskim provokacijama, valjda se u javnosti već legitimirao kao notorni Jugoslaven.
 
No, veći su problem oni kojima su usta puna hrvatstva, a praksa suprotna. Ti, na žalost, uglavnom stanuju u HDZ-u, stožernoj hrvatskoj stranci. Oni uvijek u početku iskazuju otpor prema nekoj antihrvatskoj ideji, zatim se kao razvija polemika, a na kraju sve utihne i provede se upravo ono što su domoljubne snage u početku odbijale. Često uz bljutave izlike tipa pritisci iz Europe, europske vrijednosti, društveni konsenzus, napredak, ljudska prava itd.

Projekt Jokićeve reforme školstva unatoč manjkavostima i ideologiziranim polazištima, čini se, ide dalje, dok se politika zaštite obitelji demografske obnove i dalje uspješno blokira, mjere koje se donose u tom smislu služe samo za mazanje očiju javnosti.  Dugoročno bi se upravo to popuštanje moglo pokazati kao najveći grijeh HDZ-a. Kao što je detuđmanizacija bila najveći grijeh Sanaderova HDZ-a.

Potpuna kapitulacija u kulturnoj i odgojno-obrazovnoj, politici uz sumnjivi avanturizam u gospodarskoj politici, Hrvatsku bi u sljedećem izbornom ciklusu mogli izručiti u ruke nekoj još ridikuliziranijoj verziji milanovićevštine, a to znači i otvorenoj demontaži Hrvatske. Sjetimo se samo ministara koji su mijenjali nazive ministarstava, krenuli u srbizaciju pravopisa, zaratili s braniteljima itd. Sve u svemu, Hrvatska je sve više lovište nedoraslih elita, koji su mahom avanturisti, kompradori ili jednostavno jugonacionalisti, a sve manje ''nacionalna država hrvatskoga naroda'' kako piše u Ustavu.Stoga se razvikani ''treći put'' nameće kao nasušna potreba, ali kad čovjek vidi pustipratra Božu i pustistudenta Vilibora, smrkne mu se pred očima. Pa će, bojim se, sve biti kao u onom starom vicu: Fata je Fata, ali dvaput je dvaput.




← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus