11:42, 20. Rujan 2018

mediji...

Teški zloduh nad hrvatskom nacijom

Objavljeno: 27.07.2018 u 05:10
Pregledano 70 puta

Autor: Marko Ljubić
 Teški zloduh nad hrvatskom nacijom

Zagreb, 27. srpnja 2018. (Icom) - Rijetko je koja institucija u specifičnom vremenu za hrvatski narod, kao HRT ovih dana, mjeseci i godina podsjetila i podsjeća svojim ponašanjem na nekadašnju JNA u isto tako specifičnom trenutku Marko Ljubićhrvatske povijesti. Broj ljudstva, tisuće oficira, tehnika, sila, a sve zastarjelo, primitivno i suprotno primarnom nazivu i pozivu, stvorena braniti, a razara.

Netko će reći preoštra usporedba?

Nimalo.

HRT danas valja ocjenjivati s pozicije goleme institucionalne, tehnološke i financijske moći, koja bi morala biti u službi afirmacije interesa hrvatskoga naroda, koja bi morala biti svojevrsni grudobran, a ponaša se posve suprotno; čime izaziva dvostruku štetu i multiplicira goleme negativnosti u društvu. Posebno se to moglo vidjeti i vidi u praćenju sporta, koji nosi snažnu nacionalno-identitetsku poveznicu naroda oduvijek.

Nikakve razlike u ponašanju HRT-a nije bilo, niti ju je moguće uočiti u sustavnom smislu i tijekom Svjetskog nogometnoga prvenstva. Nimalo taj dojam ne umanjuje manje više korektni novinar i voditelj Marko Šapit, koji je od onoga što je imao, svojom prirodnom neposrednošću, izvrsnom pripremom i vrlo neposrednim, ali uvijek primjerenim HRTrazgovorom s gostima u studiju, pokazivao da na HRT-u ima ljudi, koji znaju i žele raditi dobar posao. Tu ocjenu nije bitno umanjivalo ni primjetno izbjegavanja čitavoga niza pitanja, kojih ćemo se dotaknuti u ovoj analizi.

Koliko se god Šapit trudio, činjenica je da je udarni i najprisutniji haerteovac u tom razdoblju bio Drago Ćosić, a to je već prava slika HRT-a.

Drago Ćosić je svakoga trenutka, usprkos uvježbanom scenskom vrištanju na golove i uspjehe hrvatske reprezentacije, doslovno u svakom prijenosu favorizirao suparnika bez ikakve osnove, s očito, ili potpuno provincijalnih pozicija osobe, koja ne drži ni do sebe ni do svoga naroda i sporta koliko crno ispod nokta, ili zbog pritajene želje da reprezentacija ne uspije. Neshvatljivo je bilo slušati čovjeka, koji tridesetak godina radi izravne prijenose najvažnijih utakmica nogometne reprezentacije, kako se pola utakmice fokusira na ponašanje argentinskoga izbornika, zatim na navijanje islandskih navijača, usprkos sjajnim hrvatskim navijačima, zatim na veličanje nekakvoga danskoga, pa ruskog, pa engleskog nogometaša neusporedivo niže svjetski priznate vrijednosti u odnosu na sve super svjetske zvijezde koje igraju u hrvatskoj reprezentaciji, koji baš ničim nije ni u trenutcima, kad se već cijeli svijet divio hrvatskim sportašima i predviđao im golemi uspjeh, a protivnicima poraze, nalazio potrebu dati im tijekom utkamice bar jednaku šansu.

Taj negativizam, to zazivanje poraza ili nesreće, taj ležeći gard i gubitnički položaj pokušavao je nadoknaditi urlanjem i zavijanjem u trenutcima postignutog gola ili pobjede, koja je uvijek ispadala iznenađenje zbog toga, ali ukupan dojam, što zbog ponašanja HRT-a, samoga Ćosića tijekom tolikih utkamica, kada je uzvik „U boj, u boj“ proglašavao opasnim fašizmom i lamentirao nad hrvatskom nekulturom, opasno ukazuje da se ne radi samo o defetizmu, ili provincijalizmu tipa, koji je navikao živjeti i djelovati pod kolonijalnim upravama. Pa nudi gubitništvo.


Nakon finala HRT pokazao pravo lice

HRT je pokazao svoje pravo lice tek nakon završetka finala, tijekom najava dočeka nogometaša, tjekom dočeka, nakon dočeka, a točka na „i“ je bio komentar Brune Kovačevića. Ili, neinteligentna lekcija naciji o sportskim uspjesima i potrebama, kao nekada kad su urednici članovi centralnih komiteta, u večernjim seansama za sve crnovlastite propuste čitali lekcije nepoznatoj neprijateljskoj sili. U ovome slučaju HRT-ovci su postavljali zahtjeve, ali nisu ih smjeli adresirati.

I što je najtragičnije, misili su da su pozvani bilo što zahtijevati, ili bilo što nekome savjetovati.

A milijun je pitanja ispod njih, upravo njima, koja ih isključuju iz minimuma uvažavanja.

Od kada je završeno finale, HTV je više nego uočljivo i krajnje nepristojno počeo podučavati hrvatski narod kako će i s kojim pjesmama dočekati naše nogometaše. Kao da su ljudi maloumni. Pa su, posve očito pokušavajući pripremiti uvjete za isključivanje pjesme „Lijepa li si“, a na taj način i Thompsona iz programa, navalili favorizirati i savjetovati da se pjeva „Moja domovina“, gadeći tu sjajnu pjesmu svojom banalnom propagandom. Od kada je to hrvatski narod trebalo nagovarati na pjevanje „Moje domovine“?

HRT i njihov program uoči, tijekom i nakon Svjetskog prvenstva valja gledati u cjelini, u ciklusima od kada ova reprezentacija, bar većina njenih nogometaša i oni najbolji među njima, igra zajedno, pa tek na temelju toga - steći dojam o jadu i bijedi te režimske i prijetvorne jazbine, propagandističke JNA s početka teksta. Jer cijeli ovaj, a i Politikaprethodni ciklus utakmica hrvatske reprezentacije, HRT je, ako isključimo urlanje Drage Ćosića nakon postignutih golova i fingiranje sladostrašća uspjeha, ili šutio o stvaranju uništavajućega ambijenta oko nogometaša i tima, ili to izravno potpomagao dovlačeći u svoje emisije glasnogovornike destrukcije, nadriznanstvenike i promotore elementarnih antihrvatskih ideja, kao što je primjerice Lalić s političkih znanosti. I ne samo njega, ali on je najeklatantiji primjer.

Primjerice, nakon višegodišnjega divljanja više nego očito specijalno oformljenih i pripremljenih skupina razbojnika diljem Europe s namjerom eliminacije hrvatske nogometne reprezenatcije s natjecanja, nikada se pitanje o sprječavanju tih skupina i njihovih nalogodavaca, te o uništavanju ugleda Hrvatske, nije postavljalo i inzistiralo na efikasnome rješenju državi i nositeljima državnih funkcija, nego uvijek i samo bi se to koristilo za obračune s neistomišljenicima u nogometnim i sportskim strukturama. I, slučajno ili ne, uvijek je loš momak bio Zdravko Mamić i ljudi oko njega u Dinamu usprkos vrhunskim uspjesima, a dobri momci neki prolaznici u Hajduku, koji godinama urušavaju u labirintu neuspjeha taj veličanstveni hrvatski klub skrivajući se ispod produkcije mržnje i antagonizama prema Mamiću, nogometnom savezu i Dinamu.


Nezgodna pitanja

Nikada, baš nikada HTV kao infrastrukturno i logistički najmoćniji medij u zemlji, nije ni pokušao zaviriti iza službenih političkih kampanja koje su personalno obilježili Josipović i Jovanović, a potpuno vjerno nastavila vlada UpitnikAndreja Plenkovića i Milorada Pupovca, i otvoriti nezgodna pitanja pred sve sudionike, kako pred Mamića, tako i pogotovo pred njegove oponente, jer oni nisu imali baš nikakvih rezultata, a on jest.

I vidite čuda, u Rusiji je veličanstveni uspjeh postigla momčad u kojoj je ključnu ulogu, ako izuzmemo Ivana Rakitića, imalo 14 mladića, koji su igrački formirani upravo pod Mamićevom menadžerskom i sportskom palicom.

Slučajno!?

Ne bih rekao.

Ne događa se serija uspjeha, niti neuspjeha slučajno.

Bilo je primjetno da tijekom svih mogućih analiza uspjeha, utakmica, momčadi i svega oko nogometa nitko nije imao petlje ni jednom rječju upozoriti na tu nedvojbenu činjenicu. Bar ju istaknuti, jer jest činjenica, ako je već nemoguće ili ako se ne smije reći hvala presuđenom „glavnom državnom razbojniku“ Zdravku Mamiću, kako ga godinama predstavlja i HRT i ukupan mainstream, usprkos vrištećim upozorenjima svih uglednih odvjetnika da je suđenje njemu u Osijeku bilo - kazneno djelo same države, a proces nevjerojatna sabotaža reprezentacije, pri čemu se teško oteti tome dojmu s obzirom na presude neposredno uoči početka Svjetskog prvenstva. Sa zlokobnim porukama Modriću i Lovrenu. Zbog svega navedenoga neoprostivo je da upravo HTV nije najavio postavljanje konačnog pitanja – zbog čega je kriminaliziran Zdravko Mamić, zbog stvaranja vrhunske vrijednosti usprkos režimu, ili zbog fantomske krađe u kojoj, kako Miljević eksplicitno tvrdi – nitko nije oštećen? S tim pitanjem moralo se završiti Svjetsko prvenstvo nakon veličanstvene demonstracije vrijednosti hrvatskih nogometaša.

U njemu se kriju strateški odgovori, i gotovo da i nema veze sa Zdravkom Mamićem osobno.

Odgovor na to pitanje manje više sluti golema većina hrvatskog naroda i vrlo je logičan s obzirom na relanost u kojoj živi današnja Hrvatska.
Debakl HRT-a

Pošteni novinari i pošteni analitičari bi svakako istaknuli te činjenice, problematizirali ih, a da je HRT ono što bi trebao i morao biti u hrvatskom društvu, da nije propagandna JNA današnjih režima, bilo bi vrlo malo vjerojatno da se država, u ovome slučaju DORH i sud, smije tako ponašati.

Da je Mamić ubio deset ljudi, pošteno je istaknuti da je upravo njegov rad presudan ispod uspjeha ove Mamic3reprezentacije, da je on obilježio karijere najboljih naših nogometaša, te da bez njih nikakav čarobnjak ne bi uspio postići rezulatat kakav su postigli. Niti bi im Bog pomogao u tolikoj mjeri, jer Bog ne igra nogomet, niti nadoknađuje umijeće i tjelesnu spremu, on jača duh pravednicima.

Težak je debakl HTV-a da se nisu usudili reći ovu činjenicu, a nije prestala biti činjenica radi toga.

U novinarstvu i informiranju ljudi postoji pravilo da je informacija ono što se događa, ali potpuno informiranje i stvarna vijest je ono što se moralo dogoditi – a nije. To je izazov za novinare.

I smrt za propagandiste, muljatore i lažove. Smrt za režime.

Već smo istaknuli nekoliko stvari koje nisu ni spomenute, a morale su.

Ali, pođimo dalje.


Stvarna slika novinarske jazbine

Bilo je tragikomično gledati potpunu nezainteresiranost novinara HRT-a, pa i Marka Šapita u svojoj emisiji, kako im ne pada na pamet pitati zašto u Moskvi i Rusiji uopće nema Janice Kostelić, državne tajnice za sport, apsolutno najpozvanije osobe da bude uz pobjednički put sjajnih nogometaša, jer je ona šampionka najvišega svietskoga ranga i bez premca u hrvatskoj povijesti, a i formalno je najvažnija državna dužnosnica za pitanja hrvatskoga sporta? Kako je bilo moguće u komentarima nakon završetka prvenstva isticati sportske uspjehe i lupetati o nekakvoj strategiji, a ne spomenuti činjenicu da su ponajbolji hrvatski sportaši bili daleko od televizijskih kamera Janica Kostelicupravo odlukom televizije i njenih urednika, da ih je većina, onih sa svjetskoga vrha, kao što su Blanka Vlašić, Ivica Kostelić, manje više redovito pod presingom i prismotrom antife i manje više pod stalnim udarima dežurnih samoproglašenih ćudoredaca, koje država pumpa novcima, a oni za uzvrat odstreljuju svojim kampanjama - neuzorite, odnosno sve one koji se usude biti nacionalni ili kršćani. Makar bili i svjetski prvaci. Je li se ikada HTV postavila u zaštitu tih velikana?

Nikada.

Kako je moguće da se nitko nije usudio pitati Plenkovića, kako to da mu u delegaciji u Moskvu ide Marko Pavić, a nema državne tajnice Janice Kostelić, kad je više nego očito jedini sport u kojemu se eventualno mogu tipovi kao Pavić natjecati – izjedanje hamburgera?

To je stvarna slika novinarske jazbine, HRT-a, propoganadne JNA danas i teškoga zloduha nad hrvatskim narodom.

Zatim se HTV upustio u lamentiranje o hrvatskim šampionima, nabrajali su Ivaniševića, Janicu, Sandru Perković, Blanku Vlašić, Marina Čilića, nabrajali su rukometaše, vaterpoliste, nogometaše tijekom ranijih razdoblja, a iz svih tih lamentiranja njihova osnovna poruka je bila - strategija.

Nedostaje nam nacionalna strategija.

Nedostaje nam nacionalni stadion.

Zamislite cinizma!

Sad najednom nekakav stadion treba biti nacionalni, nekakva strategija treba biti nacionalna, a godinama se hrtbjesomučno ubija upravo s pozornice toga HRT-a svaka pomisao na pojam nacionalno, traže strategiju, a nikada nisu postavili pitanje, bar pretežita većina najutjecajnih urednika i novinara, imamo li mi u Hrvatskoj ikakvu strategiju razvoja hrvatskoga naroda, a ne samo strateške muljaže za održanje ovakve loše države i desetina, pa i stotina tisuća kontrolora nacije, umjesto kreatora uspjeha?

Kako će, kad su već navalili postavljati pitanja o nacionalnom stadionu, odgovoriti onima gdje neće biti izgrađen, zašto njihov stadion nije nacionalni i kako će se taj stadion zvati? I znači li to da nam treba samo jedan stadion?

Kako će odgovoriti na pitanje stotinama tisuća Hrvatica i Hrvata zašto na programu HTV-a neće biti prijenosa utakmica elitne Lige nacija, gdje Hrvatska igra u prvom razredu sa Španjolskom i Engleskom, pa će hrvatski narod morati tu utakmicu gledati ili po gostionicama, ili preko internetskih operatera, čime su teško kompromitirali status upravo nacionalne televizije? Jer ljudi koji nemaju novca za gostione ili ne koriste internet – neće moći gledati svoju nogometnu reprezentaciju u velikim utakmicama.

Kako je moguće da, od milijardu i tristo milijuna kuna zajamčenih sredstava nisu mogli kupiti pravo prijenosa utakmica nacionalne reprezentacije, na njihovu nesreću – druge službene momčadi svijeta, a Hrvatskoj će te utakmice, baš kao i Prvu nogometnu ligu nuditi srpski kabelski operater?

Nisu računali na uspjeh, očekivali su nastavak – isušivanja močvare, jel tako?

Zato se profućkao novac na druge stvari.


Izvrsnost i informiranje nije cilj

A sredstva podjelili prema kreiranim zakonima HAVC-u i antifa redateljima za uništenje nacionalnoga ugleda, dodatno udebljavanje stotina i stotina urednika, komentatora koji nisu nikada nigdje izrekli suvisli komentar, producenata, dokumentarista, koji godinama nisu snimili baš ništa, ili za hijerarhijsko napredovanje primjerice Katji Kušec do šefice Prvog programa, kao nagradu za uništenje pokušaja stvaranja novinarske alternative u Hrvatskoj.

Da ni ne spominjem tehnološku pustoš koja vlada na HRT-u, a s tolikim golemim zajamčenim proračunom. I po JNAtome sliče na nekadašnju JNA, koja je imala gomile zaostale tehnike, s kojom je mogla zaprijetiti jedino potpuno nenaoružanim narodima, kao što je bio hrvatski.

Kao što takav HRT izgleda moćno dok narod šuti, dok onih pola milijuna na zagrebačkim ulicama, koji kliču pobjednicima s osjećajem pripadnosti upravo njima, još uvijek mirno podnosi to što vide.

Moguće je sve to, jer ih nije briga, jer im izvrsnost i informiranje nije cilj, jer im nacionalni identitet nije interes nego meta, jer im infomiranje i interesi hrvatskoga naroda nikada nisu bili mjerilo egzistencijalnoga i društvenoga statusani hijerarhijskoga napretka, nego poslušnost režimu koji godinama potpuno urušava sve te vrijednosti uz njihovu golemu propagandističku i manipulacijsku pomoć.

Kako će objasniti naciji da će se utakmnica s Engleskom igrati pred praznim stadionom zbog svastike u Splitu, a da nikada, baš nikada nisu problematizirali to pitanje pred državom, zahtjevali i inzistirali kao slobodni ljudi i hrvatski novinari – da se otkriju i kazne počinitelji toga golemoga obavještajno-specijalnoratovskoga zla, koje će i u utakmici s Engleskom na jesen služiti kao manipulativna informacija cijelome svijetu o fašistoidnim Hrvatima, koji eto, usprkos znanju i umijeću igranja nogometa, imaju – kvaran nacionalni genetski kod?

Kako će HTV objasniti hrvatskim sportskim poklonicima da nemaju pravo, a očito je ni interes, za prijenos utakmica Prve nogometne lige, u kojoj je formirano dvadeset nogometaša koji su pokorili svijet i koje oni kao veličaju danas, te zahtjevaju – strategije?

Sve su to pitanja na koja odavno nije potrebno tražiti odgovore od rukovodstva HRT-a, nije ni od ovakve države, koja upravlja tom medijskom kućom. Jer jedni su lice, drugi naličje destrukcije u Hrvatskoj. I jedne i druge treba natjerati i oduzeti im skupocjene igračke iz ruku. Hrvatski narod ima i pravo i obavezu na to.

← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus