20:36, 14. Prosinac 2017

kultura...

Kultura 6. svibnja 2017.

Objavljeno: 06.05.2017 u 03:50
Pregledano 152 puta

Autor: Icom, Hina
  Kultura 6. svibnja 2017.

ZAGREB, 6. svibnja. 2017. (Icom, Hina) - Pregled vijesti iz kulture:


Predstavljena knjiga "Stvaranje hrvatske države 1991. - Ministarska sjećanja" akademika Rudolfa

   
SPLIT -
Na Mediteranskom festivalu knjige u Splitu subotu je predstavljena knjiga akademika Davorina Rudolfa „Stvaranje hrvatske države 1991. – Ministarska sjećanja“, koju je akademik Rudolf napisao na temelju bilježaka koje je vodio kao prvi ministar vanjskih poslova u neovisnoj Republici Hrvatskoj, a razdoblje koje obuhvaća su tri sudbonosna mjeseca – svibanj, lipanj i srpanj 1991., koji su bili presudni za hrvatski narod i hrvatsku državu.

Knjigu su u splitskoj sportskoj dvorani Gripe predstavili u ime nakladnika Školske knjige dr. Ante Žužul, urednik knjige Deniver Vukelić i autor, akademik Davorin Rudolf.

 Kako je ocijenjeno, knjiga akademika Rudolfa smatra se jednom od najboljih memoarskih knjiga objavljenih u Hrvatskoj u posljednjih 20 godina, i mnogo je više od memoarske literature jer ujedinjuje i znanstvenički pristup građi. Sadrži mnoštvo povijesnih podataka i činjenica te dokumentirano govori o vremenu stvaranja hrvatske države i politici prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Akademik Rudolf večeras je na promociji svoje knjige rekao da povijest rijetko pruža narodima šansu da stvore državu i da je to bilo ponuđeno njegovoj generaciji koji su tu šansu iskoristili. U svojoj knjizi je opisao tri ključna mjeseca - svibanj, lipanj i srpanj 1991. godine kada je proglašena neovisna i suverena hrvatska država i to nakon toliko godina i želja. U njoj opisuje kako su tekli ti događaji, kako se pripremao proglas i što se sve zbivalo.

Tadašnji ministar vanjskih poslova Davorin Rudolf otkrio je da u to doba, osim pojedinaca koji nisu bili na funkcijama, ni jedna vlada i država na svijetu nije službeno podržavala neovisnost Hrvatske već su svi bili za očuvanje Jugoslavije.

"Mi smo proglasili državu sami, a sami smo se i održali. Njemačka, za koju mi držimo da je jako pomogla Hrvatskoj, u to je doba smatrala da treba održati Jugoslaviju. Tek kasnije, nakon što smo mi proglasili neovisnost i nakon što je počeo rat u Sloveniji, Hans Dietrich Genscher je apsolutno promijenio svoje stajalište, promijenila se povijest, te je on izuzetno zaslužan za za naše priznanje", podsjetio se Rudolf ističući kako je Hrvatsku prva priznala Slovenija. Rekao je da je knjigu napisao za naraštaje koji su rođeni otprilike kada je nastala i Hrvatska i koji se pitaju u kojem im je ratu otac sudjelovao.

Na više od 500 stranica autor prati važne događaje koji su obilježili početak stvaranja hrvatske države kao i dramatična zbivanja u hrvatskom i jugoslavenskom državnom vrhu uoči povijesnog dana proglašenja neovisnosti Hrvatske, 25. lipnja 1991.

 Knjigu akademik Rudolf počinje sjećanjem na prvi poziv koji mu je uputio predsjednik Tuđman, nudeći mu da napusti mjesto profesora na Pravnom fakultetu u Splitu, dođe u Zagreb i preuzme mjesto prvog ministra pomorstva u Vladi Republike Hrvatske. Bilo je to u srpnju 1990. godine, a sredinom 1991. akademik Rudolf imenovan je ministrom vanjskih poslova.

 Osobitu vrijednost i ljudsku toplinu knjizi daju osobne opaske akademika Rudolfa o pojedinim povijesnim osobama. Svoj prvi susret s predsjednikom Tuđmanom akademik Rudolf nije opisao samo faktografski već doznajemo i njegove prve dojmove o osobnosti prvoga hrvatskog predsjednika, rečeno je na predstavljanju.

Akademik Rudolf odgovara  na 'pitanje svih pitanja' - tko je prouzročio napadačke ratove na Hrvatsku 1991.
 Autor detaljno opisuje događaje koji su prethodili proglašenju neovisnosti Republike Hrvatske, napose hrvatske diplomatske napore.

 Posebno poglavlje akademik Rudolf posvećuje hrvatskim prijedlozima za mirno rješavanje jugoslavenske krize i sprječavanje rata otkrivajući kako je Hrvatska predlagala da se Jugoslavija transformira prema modelu saveza suverenih država po uzoru na tadašnju Europsku zajednicu.



 Akademik Rudolf odgovara i na „pitanje svih pitanja: tko je prouzročio napadačke ratove na Hrvatsku 1991. godine“.

 
Autor piše i o odnosima Hrvatske i tadašnje Europske zajednice te o politici i odnosima s državom Bosnom i Hercegovinom. Portretira i protagoniste zbivanja, i to ne samo hrvatske političare, počevši od predsjednika Tuđmana i drugih aktera tadašnjih događanja, već i one „s druge strane“ – Slobodana Miloševića, Dobricu Ćosića, Veljka Kadijevića i druge.

 „Posebnu sam pozornost poklonio nositeljima državnih, stranačkih (partijskih) i vojnih dužnosti u državnome vrhu Jugoslavije i Republike Srbije, osobito onima koji su natjerali Hrvatsku na krvavi obrambeni Domovinski rat. Nastojao sam ih oslikati služeći se prije svega pisanim vrelima objavljenim u Beogradu (napose memoarskom literaturom najviših državnih i vojnih dužnosnika) i izvorima objavljenim u međunarodnim središtima, tako da izbjegnem pristranost“, piše u proslovu akademik Rudolf.
 Osvrnuo se i na činjenicu da Republika Hrvatska slavi dva državna praznika - jedan neovisnosti i drugi državnosti, jasno obrazlažući zašto je „rođendan države Hrvatske 25. lipnja“.

 Unatoč neprocjenjivo vrijednom vrelu dokumenata, zabilježaka sa sastanaka i rasprava, transkripata svjedočenja s Haaškog suda i drugih znanstveno relevantnih izvora, autor je uspio stvoriti djelo koje ne će biti zanimljivo samo znanstvenicima već i širokom krugu čitatelja. Knjiga je jasno i zanimljivo napisano, a  čitatelj stječe uvid i u atmosferu koja je u to doba vladala u Hrvatskoj, te ima osjećaj kao da i sam sudjeluje u tim dramatičnim povijesnim zbivanjima gledajući „očima hrvatskog ministra“, ocijenjeno je.

 Davorin Rudolf, znanstvenik i političar, rođen je u Omišu 1934. godine. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sveučilišni profesor međunarodnoga javnog prava u miru, doktor pravnih znanosti te član World Academy of Art and Science sa sjedištem u Minneapolisu.

 Radio je u novinarstvu, potom dugi niz godina na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Specijalizirao je međunarodno pravo na Sveučilištu u Princetonu i u Institutu za međunarodne odnose u New Yorku.

 Nakon demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990. bio je član prvih triju hrvatskih vlada: ministar pomorstva (1990. – 1992.) i ministar vanjskih poslova (sredinom 1991.). Od kraja 1993. bio je veleposlanik Republike Hrvatske u Talijanskoj Republici, Cipru, Malti, San Marinu i u Organizaciji za poljodjelstvo UN-a te predstavnik Hrvatske u UNESCO-u.

 Autor je 12 knjiga, mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova iz područja međunarodnog prava i međunarodnih odnosa te članaka u novinama i tjednicima.



FEKP – Rosa Montero: Književnost je potraga za smislom postojanja


 
ZAGREB - Smisao pisanja je traženje smisla postojanja, a zadatak pisca u tome traženju je da bude angažiran oko istine pretvarajući pisanjem tragediju u ljepotu, smatra ugledna španjolska spisateljica i novinarka Rosa Montero, jedna od istaknutih inozemnih književnih gostiju 16. Festivala europske kratke priče (FEKP) koji će se održati od 28. svibnja do 2. lipnja u Zagrebu i Rijeci.

"Umjetnost i ljepota potrebni su nam kako bismo život učinili izdržljivijim. Francuski slikar Georges Braque prekrasno je to uobličio: 'Umjetnost je rana pretvorena u svjetlost'. Jer, što možemo učiniti s neizbježnim životnim ranama? Transformirajući ih pomoću umjetnosti u svjetlost, možemo pronaći spas", kazala je Montero u razgovoru za Hinu.

Bez književnosti i mašte koje unose određeni red u postojanje, to bi postojanje i sam život bili neizdrživi, smatra. "Pripovijedanje je oruđe koje imamo na raspolaganju kako bismo uspjeli nekako izdržati život", dodala je Montero, istaknuta španjolska spisateljica, dugogodišnja novinarka dnevnika El Pais, dobitnica niza uglednih nagrada za svoj novinarski i književni rad.

Rođena Madriđanka i kći toreadora, Rosa Montero (1951.) napisala je dosad 15 romana, među kojima su neki od najvažnijih "Tretirat ću te kao kraljicu" (1983.), "Kanibalova kći" (1997.), koji joj je donio nagradu Primavera, te "Luđakinja u nama" (2003.), za koji je dobila prestižnu nagradu književnog časopisa Que Leer i nagradu Grinzane Cavour za najbolju knjigu objavljenu u Italiji 2009. godine.

Napisala je još zbirku priča "Ljubavnici i neprijatelji" (1998.), roman "Priča o prozirnom kralju" (2005.), također ovjenčan nagradom Que Leer, a od proze se još ističu "Upute kako spasiti svijet" (2008.), te dva romana njezina SF serijala u kojemu je glavni lik robot Bruna Husky; pa knjige "Suze na kiši" (2011) i "Težina srca" (2015.). Napisala je još i dvije biografije, tri knjige intervjua i nekoliko priča za djecu, a pisala je i scenarije za nacionalnu televiziju TVE.

Djela su joj prevedena na dvadesetak jezika, uključujući i na hrvatski – zbirku "Ljubavnici i neprijatelji" i roman  "Luđakinja u nama" objavio je nakladnik Disput, a autorica je tim povodom 2014. već jednom gostovala u Zagrebu.


Novinarka posvećena marginaliziranim skupinama

Rosu Montero kritika opisuje kao nesumnjivo jedan od najvažnijih suvremenih književnih glasova Španjolske, ali i čitavog španjolskog govornog područja. Njezini su romani predmetom proučavanja na sveučilištima diljem svijeta.

Pisati je počela još u djetinjstvu – za sebe kaže da je svoj prvi roman napisala s pet godina a glavni mu je lik bio miš koji govori. Montero je, kako sama kaže, "organični pisac": pisanje joj je jednako prirodno kao disanje.

"Pišem čitav život, jer bez pisanja ne bih mogla živjeti. Pisati sam počela još kao dijete, ono je temelj i srž mojeg života – sebe oduvijek doživljavam kao osobu koja piše", kazala je autorica.

Ne piše kako bi ispunila neku ulogu u društvu – "Naprosto se pokušavam suočiti sa životom najbolje što mogu, pokušavam preživjeti", a čak se i novinarstvom počela baviti jer je to bilo najbliže njezinoj strasti za pisanjem.

"Pisanje ne doživljavam kao profesiju, već kao modus života. Kad je došao trenutak da se počnem nečim profesionalno baviti, novinarstvo se nametnulo kao rješenje. Sviđa mi se biti novinarka, ali to je za mene, za razliku od književnosti, oduvijek samo posao, nešto vezano uz moje društveno biće, dok je biti romanopisac moj način bivanja čovjekom – za mene je to nešto strukturalno", rekla je Montero.

No, pisanje za tiskane medije također je književni žanr koji, kao što pokazuje primjer Trumana Capotea, može biti smatran i dobrom književnošću, napomenula je. "Ipak, riječ je o dva različita žanra – primjerice, u novinarstvu se vrednuje jasnoća, u književnosti višeznačnost. Novinarstvo se bavi poznatim stvarima, temama koje istražujemo, dok književnost zalazi u područje nepoznanica za koje ni ne znamo da ih poznajemo. U novinarstvu govorimo o šumi, a u književnosti o drvetu", dodala je.

U novinarskom ju poslu oduvijek vodi "gotovo univerzalna znatiželja": "To je bio jedan od razloga zašto sam se uopće počela baviti novinarstvom; činilo mi se da mi ono pruža priliku za cjeloživotno učenje o različitim stvarima. Osobno sam najangažiranija oko jačanja vidljivosti ranjivih društvenih skupina kao što su zlostavljana djeca, starije osobe, siromašni, migranti, i slično. Također se bavim ženskim pitanjima, ali i pravima životinja, mentalnim bolestima, te znanstvenim temama kao što su socijalna psihologija i neurologija", rekla je.

Problem je to dvoje nekako kombinirati u praktičnom životu jer je pisati uz redoviti posao izuzetno teško, a "nikada ne biste trebali pokušavati živjeti od pisanja – ono mora biti maksimalno oslobođeno pritisaka".


Knjige su snovi koje sanjamo otvorenih očiju

U svim se svojim romanima bavi istim opsesivnim temama, kao što su smrt, prolaznost, identitet, sjećanje, moć, ljubav, preživljavanje.

"Ne biram priče o kojima ću pisati, one mi se same nametnu, pojave mi se u glavi poput snova. Mislim da sve knjige dolaze iz podsvjesnog, one su snovi koje sanjamo otvorenih očiju", rekla je Montero.

Ne piše kako bi podučavala – već da bi učila, kako bi pokušala "razjasniti" ono što ju opsjeda. "Uvijek nastojim pronaći novi način pretvaranja svojih opsesija u svjetlost, sa svakom ih novom knjigom pokušavam na neki novi način promatrati – ako je moguće, dublje, konkretnije, ljepše", kazala je.

Pritom nikada ciljano ne istražuje. "Istraživanje i dokumentiranje mogu biti vrlo opasni za roman, jer mogu ugušiti kreativnost i postati veliko opterećenje. Jedini dobar oblik dokumentiranja je onaj 'životni' – naprosto me nešto zanima, bavim se time, iz užitka čitam o tome, istražujem bez nekog stvarnog cilja. Onda, kad mi jednog dana padne na pamet ideja o romanu u kojemu sve to mogu iskoristiti, svu dokumentaciju i znanje već imam", pojasnila je.


Kći toreadora koja piše SF

Okušala se i u SF žanru, čija ju je metaforička snaga oduševila. Napisala je dva SF romana čija se radnja odvija u Madridu u 2109. godini a glavni je lik privatna istražiteljica Bruna Husky, biološki android.

"Nisam odlučila pisati SF, to mi je jednostavno došlo! Ti su romani jednakovrijedan dio mojeg spisateljskog rada – napisala sam ih s istom književnom ambicijom, identičnim emocijama i brigom, i bave se istim temama kao i ostale moje knjige – općenito govoreći, svi se pisci bave uvijek više-manje istim temama", kazala je Montero.

Kroz SF može "o poznatim stvarima progovoriti u novim i moćnim pričama", a jedna od središnjih tema kojima se u njima bavi jest – što znači biti čovjek. Autorica smatra da su upravo ta dva romana najbliža realnosti od svih njezinih knjiga.

"Mislim da je, barem u Španjolskoj, SF žanr vrlo podcijenjen. Ljudi uglavnom, mada nisu ni upoznati s tom vrstom književnosti, vjeruju da se ona bavi ezoteričnim i ekscentričnim temama koje nemaju veze sa stvarnim životom. Ali SF je upravo suprotno, SF se bavi društvenim pitanjima i pruža divan metaforički alat za prekrasan i slojevit način bavljenja ljudskim stanjem, za pisanje o tome tko smo mi, što su društva. Zato mislim da se ti romani više odnose na stvarni život od drugih", kazala je autorica, koja upravo piše novi nastavak priče o Bruni Husky.


Jedna zanimljiva biografska činjenica je da je njezin otac bio toreador.

"To je čak i u Španjolskoj prilično neuobičajeno zanimanje, malo se ljudi time bavi. Apsolutno se protivim borbama s bikovima i danas je to u Španjolskoj vrlo kontroverzna tema. Borbe s bikovima podržava tek 34 posto stanovništva a ta brojka vrlo brzo opada i sigurna sam da će za nekoliko godina biti posve ukinute. Unatoč tome, kako smo mi ljudi prilično paradoksalna bića, moram reći da me upravo otac naučio voljeti životinje – on ih je obožavao", istaknula je autorica.

Misleći kako bi knjige za djecu mogle predstavljati zgodnu alternativu novinarstvu kao izvor prihoda, napisala je i tri knjige za djecu, "Gnijezdo snova" (1992.), "Prekrasno i mračno" (1993.) i "Goli život" (1994.), ali "iskreno, bila je to greška, jer i knjige za djecu su fikcija, a fikcija ne smije nikad biti podređena zarađivanju".


Imperativi suvremenog doba štete književnosti

Montero je na sceni već 38 godina. Za to je vrijeme nakladništvo prošlo drastičnu preobrazbu, kaže, danas je književno tržište mnogo agresivnije mjesto nego prije. U skladu s time, promijenila se i uloga pisca.

"Industrija se prilično promijenila od kad sam ja počela pisati prije 38 godina. Nekada biste napisali knjigu, skromno je javno predstavili i onda sjedili kod kuće i čekali da se pročuje usmenom predajom. Danas je buka tolika da pisac mora pristati na masovne promidžbene kampanje, putovanja i intervjue, sudjelovati u raznim javnim događanjima i slično. To nije lako i oduzima puno vremena, koje onda ne možete trošiti na pisanje. Tako da, paradoksalno, danas vas upravo to što ste pisac sprječava da pišete", kazala je autorica.

Posljedica je perverzni sustav u kojemu pisci postaju celebritiji, što šteti književnosti jer daje pogrešan uzor mladima, koji onda misle da je, da bi bili pisci, dovoljno ponašati se tako. Zato je njezin savjet mladim piscima da "više vremena provode pišući umjesto pokušavajući biti piscima", da se "othrvaju, da izdrže, da ne budu nestrpljivi, da puno čitaju i puno pišu i križaju, puno razmišljaju, i da nikada ne odustanu, jer pokušaju li živjeti od pisanja, njihova će im književnost to zamjeriti".

Tržište se danas suočava i s digitalnim piratstvom, što je, barem u Španjolskoj, dovelo do kolapsa tržišta i pada prodaje knjiga, smatra Montero.


Na hrvatskome dostupne dvije knjige

U knjizi pripovijedaka "Ljubavnici i neprijatelji", dostupnoj na hrvatskome u prijevodu Snježane Perković i izdanju Disputa, Montero se bavi vječnom temom ljubavi, odnosno "kemijom" parova, a njezin roman "Luđakinja u nama" (Disput, Matija Janeš), knjiga je o opsesivnoj strasti za pisanjem, u kojoj autorica sređuje svoja životna sjećanja tako što evocira pročitane (auto)biografije pisaca na čijim je djelima intelektualno i duhovno stasala.

"To je jedna slobodna i originalna knjiga s kojom sam jako zadovoljna, u kojoj s čitateljem igram prekrasnu igru kreativnosti i mašte. Kad sam ju napisala, mislila sam da je to moja najbolja knjiga, ali poslije sam napisala još puno knjiga i mislim da sam danas daleko zrelija kao pisac. Sad bih rekla da su moje posljednje tri knjige vjerojatno moje najbolje", rekla je Montero.

Posljednja među njima je roman "Meso" (2016.), u kojemu na zabavan način ponovno piše o svojim opsesijama – smrti, strahu od nevoljenosti, od neuspjeha, ludila, od prolaznosti, te o tome što prolazak vremena čini ljudima. Ili, kao što autorica sama kaže – "Možda bi bilo bolje reći da nas vrijeme 'poništava', jer živjeti znači postupno nestajati iz dana u dan".

Priliku za susret s Rosom Montero domaća će književna publika dobiti već koncem svibnja, kada će o svojim opsesijama i tome kako ih uobličuje u književnost govoriti u sklopu programa 16. Festivala europske kratke priče (FEKP), ove godine posvećenog temi portreta suvremene Europe.



Premijerno izveden "Ivanov" u režiji Eimuntasa Nekrošiusa u HNK-u Zagreb


ZAGREB - Najnovija produkcija Drame Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu, drama "Ivanov" Antona Pavloviča Čehova, premijerno postavljena u petak u režiji litavskog redatelja Eimuntasa Nekrošiusa, predstavila je publici toga teatra zanimljivo alternativno čitanje Čehova, s nizom pamtljivih pojedinačnih glumačkih ostvarenja.

Napisan i praizveden 1887., "Ivanov" je jedan od prvih Čehovljevih komada i prva profesionalno izvedena drama velikog ruskog dramatičara koja je navijestila teme i stil njegovih kasnijih remekdjela.

Tu, kao i u svim njegovim komadima, ne postoji tipičan dramski sukob – drama se odvija unutar svakidašnjice čitave društvene klase opterećene dosadom, pohlepom i melankolijom. Protagonisti su obični ljudi čije sudbine nisu ni velike, ni junačke, niti epohalne, koji u naoko nevezanim dijalozima i scenama prelamaju svoje životne, komične i tragične situacije.

U "Ivanovu" je Čehov na pozornicu izveo psihički bankrotiranog, prerano umornog čovjeka zarobljenog u čamotinji inertnog života petrificiranog ruskog društva, gdje opća tromost i ravnodušnost slamaju svaki idealizam i oduševljenje.

Opća je atmosfera dosada, a radnja se zbiva koncem šezdesetih godina devetnaestog stoljeća, u vremenu koje prethodi francusko-pruskom ratu.

U takvim okolnostima živi Ivanov, nemarni zemljoposjednik kojemu je beznađe krize srednjih godina oduzelo volju za životom. Osjećajući fizički umor i dosadu, on ne shvaća što se s njim dogodilo i što se događa. Ugasle strasti, izgubljenih ideala, zarobljen osjećajem neslobode i osuđenosti na kretanje po unaprijed obilježenoj životnoj stazi, Ivanov ne može podnijeti društvo svoje umiruće supruge Ane, pa večeri provodi na zabavama kod susjeda Lebedjevih, kojima duguje novac a čija je kći Saša zaljubljena u njega.

Kao da to nije dovoljno, mori ga i osjećaj krivnje, jer njegova je supruga Židovka koja se zbog ljubavi prema njemu preobratila na kršćanstvo, pa ju je obitelj razbaštinila.

Za sve druge Ivanov je proračunati špekulant koji se oženio zbog miraza svoje supruge, koji su joj roditelji uskratili, i čovjek koji maltretira svoju ženu koja umire od tuberkuloze. O njemu raspredaju tračeve i sumnjiče ga da je bacio oko na novu bogatu udavaču samo kako bi se dokopao njezina miraza.

U kolopletu međusobnih odnosa i očekivanja protagonista nastaje freska jednog umornog društva koje je pregazio vlastiti cinizam, iz kojeg Ivanov izniče kao simbol neke vrste "ruskog Hamleta" mada to on, međutim, izrijekom ne želi biti.

Litavac Nekrošius, jedan od najcjenjenijih suvremenih europskih redatelja, Čehovljevu je "simfoniju ruskog književnog realizma" pretočio u napetu psihološku igru s elementima apsurda, koja klasičan predložak koristi kao okosnicu za složenu kazališnu interakciju u čijem je središtu glumac.

Poznat po neobičnim redateljskim rješenjima koja su mu donijela svjetsku slavu i brojne nagrade, Nekrošius tipično u svojim komadima koristi umirujuću pozadinsku repetativnu glazbenu temu, stavlja velik naglasak na ples i pokret, te uvodi elemente prirode kao što su voda ili vjetar, što je sve tu prisutno, a kako mu predstave trajanjem uglavnom premašuju uobičajene gabarite, tako je i "Ivanova" – dramu od tek 90-ak stranica – postavio u trajanju od 3,5 sata.

Uvođenjem plesa i pokreta kao jednakovrijednih elemenata teksta, Nekrošius je radnju snažno "proširio" na sferu neverbalnog, oslonivši se pritom na izvedbene sposobnosti glumaca u slaganju konačnog mozaika dramske radnje.

Upravo se u tome krije ključna kvaliteta njegove prve režije za HNK Zagreb: niz odlično odigranih, minuciozno razrađenih uloga, pravih malih bisera u glumačkim opusima podjele "Ivanova".

Ivanov je pravi tragični heroj, osuđen na propast, svjestan opasnosti prepuštanja melankoliji ali nesposoban išta učiniti kako bi to spriječio. U neprekidnom sukobu sa samim sobom, zarobljen u proturječju između vlastitog unutarnjeg svijeta i svojih konkretnih postupaka, on je cinik koji prestaje biti sudionikom svojega života i postaje tek promatrač vlastite propasti.

Igra ga Bojan Navojec, uz ciničan osmijeh i nezainteresiranu zbunjenost u ulozi "protagonista koji to nije", jer središnjeg zapleta nema – sve interakcije izravno su ili neizravno povezane s Ivanovim i njegovim postupcima, ali su motivirane ili ih pokreću osobni interesi ostalih likova u drami.

Izvrstan je Dragan Despot u ulozi njegova ujaka Šabeljskog, lako iskoračujući iz klasičnog patosa u manirizme, uključujući čitav dijapazon facijalnih, glasovnih i psiholoških preobrazbi.

Još jednu pamtljivu ulogu ostvario je Dušan Bućan kao vječni spletkaroš Borkin, Avdotja Ksenije Marinković magritteovska je figura posve svedena na manirizam, a odlični su i Lebedjev u interpretaciji Gorana Grgića i Nina Violić kao Babakina. Sašu je lepršavo utjelovila Luca Anić, dok Luka Dragić igra poštenog i vatrenog ali uskogrudnog i pravocrtnog liječnika Ljvova.

Umiruću Anu Petrovnu igra Lana Barić, Alma Prica je lihvarica Zinaida Savišna, Jadranka Đokić i Olga Pakalović igraju beckettovski par Gošći, a glume još Slavko Juraga, Silvio Vovk i Ivan Glowatzky, dok je Franjo Kuhar u pridodanoj ulozi Prolaznika.

Kao što Ivanov zapravo ne sudjeluje u radnji, tako je i njegov kraj donekle pasivan, kao da on ni u svojoj smrti nema udjela, kao što ga nije imao ni u životu. Taj je kraj Nekrošius pažljivo prekrojio i prilagodio modernome dobu koje ne trpi kraj bez završetka.

Scena Mariusa Nekrošiusa, koji je oblikovao i svjetlo, statična je, zamišljena kao gledalište – unutar kojega i iz kojega se glumci obraćaju jedni drugima i publici. Kostime je osmislila Nadežda Gultiajeva, koja je kreirala kostime za neke od Nekrošiusovih najpoznatijih predstava, dok je zvuk oblikovao još jedan dugogodišnji redateljev suradnik, Tauras Čižas. Predstava se igra u prijevodu Borislava Mrkšića.

Domaćoj publici različita čitanja "Ivanova" nisu strana – uz niz domaćih uspješnih produkcija, u Zagrebu su čak dvije inventivne redateljske postave te drame predstavljene u sklopu Festivala svjetskog kazališta 2008.

Ni Nekrošius joj nije nepoznat – u Zagrebu je već gostovao s Čehovljevim "Višnjikom" koncem 1980-ih, dok se izvedba Shakespeareova "Othella" pamti kao veliki događaj u povijesti Dubrovačkih ljetnih igara. Njegova režija predstave "Godišnja doba. Radosti proljeća" Kristijonasa Donelaitisa prikazana je u sklopu Festivala svjetskog kazališta u zagrebačkom HNK 2003. godine.

Nekrošiusova vizija "Ivanova" spada u red kazališnih ostvarenja koja svojim pristupom propituju granice scenske igre u kojoj je imperativ na izvedbenim sposobnostima glumca kao središnje figure u prenošenju dramske poruke.



U varaždinskom HNK-u premijerno izveden "Gospon lovac"


VARAŽDIN - U Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK)  u Varaždinu u petak je premijerno izvedena predstava Georgesa Feydeaua „Gospon lovac“ u adaptaciji Božidara Violića i režiji Tomislava Pavkovića.

Hrvatskoj publici „Gospon lovac“ je poznat u obradi Teatra u gostima, lokaliziranoj i agrameriziranoj verziji, a varaždinska, kajkavizirana verzija bila je izazov za postavljanje varaždinskom ansamblu jer, kako je rekao redatelj Pavković, sjećanje na predstavu s Reljom Bašićem i Vanjom Drachom još je uvijek živo.  U predstavi za kraj sezone varaždinsko je kazalište spojilo svoje dvije odrednice repertoara – kajkavsko i lokalno sa svjetskom literaturom.

U predstavi o bračnoj vjeri i nevjeri glume Robert Plemić (Pusskarsky), Jan Kerekeš (Feller), Ivica Pucar (Kramarić), Karlo Mrkša (Puba), Darko Plovanić (Rukavina, policijski agent), Filip i Nikša Eldan (Agenti), Hana Hegedušić (Melita), Barbara Rocco (Barunica Borelli) i Beti Lučić (Ljubica).

Jan Kerekeš je posebno naglasio nastup u ulozi koju je igrao i legendarni Relja Bašić kao veliki izazov za bilo kojeg glumca, dok je Hana Hegedušić svoju ulogu fizički zahtjevnom, u kojoj se traži komika, a u tome je najviše uživala.

„Radila sam već s Tomicom Pavkovićem i sve bolje surađujemo. Velik je plus kad ste radili s nekim, našli se na istoj valnoj duljini i želite ponovo raditi“, kazala je Hegedušić.

A redatelj je Kerekeša i Hegedušić, uz Roberta Plemića označio kao glumce koji su u kreativnom naponu svojih snaga i „uloge kao da su pisane za njih“.

„Ovo je komedija koji izaziva osmijeh na lica“, rekao je Pavković.

Uz Violića i Pavkovića tim koji je radio na predstavi čine i scenografkinja Marta Crnobrnja, kostimografkinja Irena Sušac, te Vladimir Gerić koji je bio zadužen za prijevod. Inspicijent je Vedran Dervenkar, šaptačica Natalija Gligora Gagić, asistentica redatelja Hana Hegedušić te asistentica kostimografkinje Žarka Krpan.

 

Mladi jazz glazbenici B's FUNstallation svirali u Rijeci

 
RIJEKA - Šestorica jazz glazbenika mlađe hrvatske generacije okupljeni pod nazivom B's FUNstallation, koje je okupio trubač Zvonimir Bajević u proljeće 2012. godine, održali su koncert u petak navečer u sklopu programa „Jazz petkom na Zametu“.

U B's FUNstallation sviraju Mario Bočić na tenor saksofonu, Miron Hauser na trombonu, Zvonimir Bajević na trubi i krilnici, klavijaturist Luka Žužić, Goran Rukavina na kontrabasu i električnoj bas gitari i bubnjar Dušan Kranjc.

Njihova suradnja je nastala kao rezultat dugogodišnjeg zajedničkog sviranja u okviru HGM (Hrvatska glazbena mladež) Jazz orkestra Zagreb. Snimili su album „Sixto“ u izdanju nezavisne etikete Destinatio Tokyo s osam skladbi.

Do sad su nastupali po cijeloj Hrvatskoj, a krajem rujna i početkom listopada odlaze na prvu veliku turneju i to u Kinu, gdje će nastupati u osam gradova. Nakon povratka u Hrvatsku snimat će svoj drugi album.

Riječki koncert održan je u dvorani Baptističke crkve na Zametu.
 

 
IZ SVIJETA - MOZAIK



Ukrajina zabranila ulazak glumcu Stevenu Seagalu jer je "nacionalna prijetnja"


MOSKVA - Ukrajina je zabranila ulazak u zemlju američkom glumcu i majstoru borilačkih vještina Stevenu Seagalu sljedećih pet godina jer je prijetnja nacionalnoj sigurnosti, objavila je novinska agencija Interfax u petak.

Seagal, koji je dobio rusko državljanstvo u studenome, javno je podržao rusko pripojenje ukrajinskoga poluotoka Krima.

Glumac poznat po ulogama u hollywoodskim uspješnicama "Otporan na metke" i "Pod opsadom" ima crni pojas sedmog stupnja u aikidu i na glasu je kao prijatelj ruskoga predsjednika Vladimira Putina, također ljubitelja borilačkih vještina.

Seagal, 65, odrastao je u Kaliforniji i tvrdi da ima rusko i mongolsko podrijetlo.

Putin je državljanstvo dao i francuskome glumcu Gerardu Depardieu i bivšemu svjetskom boksačkom šampionu Royu Jonesu Junioru, koji također podržavaju rusku aneksiju Krima.



Ekipa Maribora pobjednica međunarodnog natjecanja gradnje mostova od špageta


LJUBLJANA - Natjecanje u gradnji mostova iz špageta, koje su prije osam godina pokrenuli studenti mariborskog fakulteta za građevinarstvo, postalo je tradicionalno i međunarodno te se godine odazvala 41 ekipa mladih iz Bosne i Hercegovine, Češke, Egipta, Hrvatske, Latvije, Poljske, Slovenije, Srbije i Turske.

Prema pravilima natjecanja pobjeđuje momčad koja u zadanim dimenzijama sastavi most od špageta koji izdrži najveće opterećenje.

Iako zvuči čudno, konstrukcije sagrađene iz tjestenine mogu izdržati veću težinu nego što misle laici, pa je tako tročlana ekipa mariborskih studenata građevinarstva na svoj most, a da nije popustio, uspjela staviti 89,5 kilograma tereta.

Na drugo su se mjesto plasirali njihovi kolege iz Novog Pazara u Srbiji s mostom koji je izdržao 78,4 kilograma opterećenja.

Organizatori natjecanja tvrde da sve veće zanimanje studenata za ovo neobično natjecanje proizlazi iz mogućnosti da se teorijska znanja iz fakulteta i građevinskih škola provjere u praksi, ali da se radi i o dobroj prilici za druženje.

Natjecatelji u gradnji mostova smiju koristiti samo špagete i ljepilo, a izdržljivost konstrukcije provjerava se na više točaka.

Ove godine nije srušen lanjski rekord kad je pobjednički most, također rad mariborskih sveučilištaraca, izdržao čak 105 kilograma.



Pleme otočja Vanuatu štuje britanskog princa Filipa

 
VANUATU - Povlačenje britanskog princa Filipa iz javnog života već je u četvrtak objavljeno u svim medijima, no njegovi najodaniji i najudaljeniji obožavatelji na tihooceanskom otočju tek su u subotu čuli tu vijest.

Pleme na otočju Vanuatu u subotu je ostalo zaprepašteno kad je saznalo da se čovjek kojega su štovali kao sina lokalnog planinskog božanstva više ne će vratiti na njihov tihooceanski otok.

Britanski princ koji je objavio da se više ne će pojavljivati na javnim događanjima, s ili bez svoje supruge kraljice Elizabete II., dio je svakodnevnog života u selu Younanen na otoku Tanna.

Tamošnji mještani svagdan se mole 95-godišnjem princu, tražeći njegov blagoslov usjeva banana i slatkog krumpira koji održavaju na životu njihovu siromašnu, no održivu zajednicu.

"Ako on jednog dana dođe ljudi ne će biti siromašni, ne će biti bolesti i dugova, a vrt će rasti jako dobro", otkrio je vođa sela Jack Malia preko prevoditelja, sjedeći u takozvanom Nakamalu, tradicionalnom okupljalište plemena u kojem muškarci tijekom noći piju opojno piće kavu-kavu.

Mještani imaju nekoliko fotografija princa, uključujući onu iz 1980. na kojoj obučen u odijelo drži palicu kojeg su mu otočani izradili i poslali u London.

"Princ Filip rekao je da će nas jednog dana posjetiti", poručuje Malia.

"Mi i dalje vjerujemo da će on doći, a ako to ne učini, ove fotografije koje držim... ne znače ništa", dodao je.

Prema otočnoj legendi, sin boga planine bijele kože putuje morima kako bi pronašao bogatu i moćnu ženu za ženidbu. Antropolozi vjeruju da je Filip postao povezan s tom legendom šezdesetih godina kad je Vanuatu bila englesko-francuska kolonija poznata pod imenom Novi Hebridi. Pleme je tada najvjerojatnije vidjelo portrete Filipa i kraljice u vladinim uredima i policijskim postajama koje su vodili kolonijalni službenici, a vjerovanje se pojačalo posjetom kraljevskog para Novim Hebridima 1974. godine.






← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus