20:41, 14. Prosinac 2017

aktualni komentar...

Plodovi gnjeva

Objavljeno: 20.04.2015 u 12:20
Pregledano 413 puta

Autor: Josip Jović

Zagreb, 20. travnja 2015. (Icom,S.Dalm) - Sve što navijači naprave, Klub je uz njih pa čak i onda kad čine silnu štetu vlastitom klubu svojim izgredima na stadionima. Branio ih je i onda kad su u Dugopolju stolicama gađali dječake iz Rijeke i pljuvali njihova trenera.

Politika uprave ili uprava HNK Hajduk, kluba toliko važnog za ovaj grad i emotivno i politički pa i gospodarski, posljednjih nekoliko godina usmjerena je u četiri strateška pravca: napadi na nogometnu organizaciju i konkurenciju, povlađivanje navijačima, kontinuirane smjene trenera i rasprodaju talenata.

Sva četiri pravca u konačnici se svode na strategiju dugoročne stagnacije, iliti samouništenja.

Prije nego je i počelo ovogodišnje nogometno prvenstvo iz Hajdukovih redova svalila se salva preventivnih optužbi na Hrvatski nogometni savez, na Dinamo i na suce.

Stvarao se dojam kako je skovana cijela jedna planetarna urota da bi se naštetilo „našemu Hajduku“, a zapravo se radilo o sustavnom, smišljenom stvaranju alibija za neminovne neuspjehe i obranu vlastitih pozicija. Jasno, ovo ne znači da je Nogometnom savezu stanje sjajno. Postoje ljudi koji su u dobroj mjeri monopolizirali i prisvojili HNS za svoje privatne interese, ali problemi Hajduka su na sasvim drugoj strani i imaju druge izvore.

Uprava Hajduka, kao i sve uprave nogometnih klubova, najviše se pribojavaju raspoloženja i reakcije borbenih navijačkih skupina, koje se nadmeću svojim ratničkim imenima i akcijama (Torcida, Zločesti dečki, Kohorta, Armada, Ultraši...) pa im je najbolje podilaziti.

U Hajduku su otišli i korak dalje pa se uključili svoje navijače u upravljanje klubom i dobili su Nadzorni odbor takav kakav imaju.

Torcida se formirala i kao nevladina organizacija sa svojim liderima koji su se bogme iskazali i manipulatorskim vještinama. Sve što navijači naprave, Klub je uz njih pa čak i onda kad čine silnu štetu vlastitom klubu svojim izgredima na stadionima.

Branio ih je i onda kad su u Dugopolju stolicama gađali dječake iz Rijeke i pljuvali njihova trenera. Sada smo došli do toga da je nekoliko „navijača“ nasrnulo na skupinu činovnika iz Nogometnog saveza zajedno s izbornikom Nikom Kovačem, inače uzornim čovjekom i športašem.

Hajduk se istina ovaj put ogradio od tog incidenta, ali to nije učinio glasnogovornik Torcide, koji je to nasilje, naprotiv, opravdao „nasiljem“ koje prema Hajduku vrši HNS!

Borbene navijače se i u tisku predstavlja gotovo kao junake čime se potiče njihovo „junaštvo“. Vođu momčadi koja je napala delegaciju iz Zagreba, stanovitog Tomislava M, koji sa svojih trideset šest godina više nije ni tako mlad predstavlja se kao pristojnog mladića, samo što je malo lud za Hajdukom.

Kad se potuče nekoliko divljaka iz Zagreba i Dalmacije odmah se to, smišljeno ili ne, izvan svake pameti predstavlja kao sukob Sjevera i Juga pa onda ta divljanja dobivaju, valjda, viši smisao i opravdanje.

Stanko Poklepović, najbolji trener tamo još od Tomislava Ivića i najveći gospodin s Hajdukove klupe još je jednom naprasno smijenjen. Smjenjivali su ga i onda kad je imao rezultat, kao prije pet godina i sada kad tog rezultata nije bilo, ali ne njegovom krivicom.

Rekli bismo, on je dobar trener samo što je imao lošu „impostaciju“, što on opet nikad neće priznati. To je već oprobana metoda gotovo svih klubova u nas. Tako vodeći ljudi najlakše pronalaze krivca, redovito izvan svog kruga, ostavljajući dojam kao da nešto poduzimaju. I uvijek je to na štetu dugoročnog rada, mirnog i sustavnog stvaranja momčadi.

U financijskoj stisci Hajduk izgleda i ne razmišlja toliko o stvaranju kadrovskog potencijala ili ljudskih resursa, kako bi se to kazalo modernim menedžerskim jezikom, koliko o što bržoj prodaji svakog klinca za kojega se ponudi makar malo novaca. No to je politika od danas do sutra, bez ikakva športske pa i financijske logike.

Sve su, dakle, četiri strategije u temelju promašene i vode na stranputicu. Još jednom se može samo zaključiti ono: U tebi je propast Jeruzaleme.

Hajduk nema igrače, nema igru, nema potrebnu proizvodnju i odgoj talenata. Poljudom bezglavo trči skupina mladića skromnih nogometnih mogućnosti, da ne kažemo antitalenata. Pojavi se jedan sedamnaestogodišnjak i odmah je najbolji.

Pitanje je onda, kakvi su drugi. Znanjem i maštovitošću odskače bivši, amortizirani ukrajinski reprezentativac, koji nažalost djeluje kao rekreativni igrač malog nogometa. Druga je priča što o tim mladićima skromnih mogućnost novine svakodnevno izvještavaju s velikom pompom pumpajući šuplje balone pa onda oni kao i njihovi drukeri umisle da su velike zvijezde, a zauzvrat novinari od tih napumpanih zvijezda dobiju oznaku „smeće“, kao hrvatsko gospodarstvo od rejting agencija.

Splitski nogometni klub ima samo sjajnu tradiciju, kao i veliki broj odanih navijača, isključujući one koji vlastitom klubu prave medvjeđu uslugu. Ali to je danas kazalište bez glumaca i redatelja i od toga bi valjalo krenuti. Već od sutra bi trebalo stvarati tim od najnadarenijih, a ne od tatinih sinova, koji će igrati zajedno sljedećih pet godina i koji će onda moći reflektirati na osvajanje prvog mjesta i na zapaženije europske nastupe.

Ali nije to samo zadatak sadašnje uprave, nego i Grada. Moglo bi se razmišljati i o strategiji športskog (ne samo kulturnog) razvoja i o Splitu kao europskoj prijestolnici športa.









← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus