20:39, 14. Prosinac 2017

aktualni komentar...

Tuđman g. 1996. objašnjava što danas prijeti Hrvatskoj !

Objavljeno: 12.07.2017 u 05:21
Pregledano 130 puta

Autor: Icom, redakcija

                                           Novinarska patka

 

 

Tuđman g. 1996. objašnjava što danas prijeti Hrvatskoj !


Zagreb, 12. srpnja 2017. (Icom) - Mediji najavljuju 4. skup Berlinskog procesa koji 12. srpnja počinje u Trstu:


"Predstavnici sedam zemalja Europske unije, među kojima i Hrvatske, te šest zemalja Zapadnog Balkana u srijedu poslije podne će na 4. skupu Berlinskog procesa u Trstu razgovarati o jačanju suradnje i veza u regiji kako bi ona brže napredovala prema članstvu u EU.

Na skupu će sudjelovat čelnici Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Srbije, te čelnici sedam članica EU: Austrije, Francuske, Hrvatske, koju predstavlja premijer Andrej Plenković, Italije, Njemačke, te ove godine i Velike Britanije.

"To je izraz naše potpore promjenama potrebnima za poboljšanje sigurnosti u regiji", objasnio je svoju nazočnost britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson, koji predstavlja premijerku Theresu May.

S ciljem podrške povezivanju unutar samog Zapadnog Balkana, na skupu u Trstu sudjelovanje su najavili i visoka predstavnica Unije za vanjsku politiku i sigurnost Federika Mogerini, povjerenik za pregovore o proširenju Johannes Hahn i povjerenica zadužena za transport Violeta Bulc.

Riječ je o regionalnom skupu, ali će mu prethoditi trojni sastanak čelnika Francuske i Njemačke, ali i Italije koja kao domaćin, prema pisanju tamošnjih  medija, želi u središte rasprava staviti pitanje migranata, koji su joj danas najveći teret.

Na skupu će biti riječi o infrastrukturnim projektima u energetici i prometu. Bit će to prilika da predsjednici vlada i ministri vanjskih poslova, privrede i transporta zemalja Zapadnog Balkana nastave razgovarati o jačanju suradnje, razvoju regije i napretku.

U Brusselsu kažu da se do posljednjeg trenutka priprema plan rada koji će se 12. srpnja naći pred čelnicima Zapadnog Balkana, ali i njihovim partnerima iz Austrije, Hrvatske, Francuske, Njemačke Slovenije i Italije.

Europska unija najvažnijima smatra tri teme:

 - nastavak povezivanja u transportu i energetskoj infrastrukturi,

 - razvoj Regionalnog ekonomskog područja i povezivanje među mladima i civilnim društvom.

 - Primjena Plana povezivanja koji je pokrenut u okviru Berlinskog procesa kako bi se stvorili bolji uvjeti za privredni rast i međususjedsku suradnju u regiji kroz pripremu i financiranje konkretnih regionalnih infrastrukturnih projekata u transportu i energetici.

Povjerenik za pregovore o proširenju Johannes Hahn u više je navrata najavljivao da bi se na skupu u Trstu trebao  usuglasiti „akcijski plan" za razvoj zajedničkog regionalnog ekonomskog tržišta.

U Brusselsu navode da bi buduće zajedničko regionalno tržište moglo obuhvatiti 20 milijuna građana, otvoriti 10.000 novih radnih mjesta i pojačati političko i ekonomsko stanje u regiji.

Ono što je sigurno je otvaranje u Trstu ureda Investicijskog foruma privrednih komora zemalja zapadnobalkanske šestorke, te Hrvatske i Slovenije.  

Na rubu skupa u Trstu održat će se i Forum mladih EU i Zapadnog Balkana, kao i promidžba Erazmus-programa za razmjenu studenata, koji je već uspješno prihvaćen u regiji."



Opaske


Najbolje objašnjenje za ovo u Trstu dao je predsjednik Tuđman još godine 1996. u izviješću saboru. Zato prenosimo dijelove:

"Primanje Hrvatske u Vijeće Europe 6. studenoga 1996...dugo i neopravdano je odgađano zbog nesklonosti onih političkih krugova u Europi koji su smatrali, i još uvijek smatraju, da je trebalo održati Jugoslaviju po svaku cijenu, kao uspješan model višenacionalne i viševjerske državne zajednice. Za njih je Jugoslavija bila glavni oslonac versailleskog poretka na području jugoistočne Europe, ali i primjer ostalim narodima u višenacionalnim državama u Europi kako je moguće i nužno ostati u takvim zajednicama.

Očuvanje bivše Jugoslavije pomoću reformskih komunista uporno su podupirali mnogi međunarodni čimbenici, od Londona i Parisa, Rima i Bonna, do Moskve i Washingtona. To se očitovalo osobito u prijelomnim danima 1989. i 1990., kad je Anti Markoviću bila obećavana znatna financijska potpora Zapada, ako bi sa svojim Savezom reformskih snaga očuvao Jugoslaviju kao demokratsku zemlju slobodnog tržišta. U to je vrijeme i bivši predsjednik Mitterrand obećavao Borislavu Joviću francusku potporu za uključivanje u Europsku zajednicu, a i bilateralnu suradnju za razvitak Jugoslavije. Gorbačov je, što je potpuno razumljivo, također davao potporu Jugoslaviji i tražio od Jeljcina da zauzme jasno stanovište, bojeći se da će primjer Jugoslavije negativno utjecati na spremnost naroda Sovjetskog Saveza, u prvom redu baltičkih, za ostankom u sovjetskoj zajednici. Slična su gledišta zastupali i službeni predstavnici drugih zemalja Europske zajednice.

Kad su se svi napori za očuvanje Jugoslavije pokazali jalovim, te se ona raspala usprkos očekivanju međunarodnih krugova da će jaka jugokomunistička armija spriječiti osamostaljivanje Hrvatske, pojavili su se različiti pokušaji obnavljanja jugoslavenske zajednice. Zbog kompromitacije državno-političke ideje različiti prijedlozi su polazili, i polaze, od svrhovitosti gospodarskog povezivanja, s nadom da će to s vremenom omogućiti i stvaranje novih državnopravnih veza. Zadaća je u prvo vrijeme bila dana "nevladinim organizacijama", "uglednim intelektualcima" i "pragmatičnim gospodarstvenicima", da bi se danas došlo do službenih nacrta mjerodavnih međunarodnih čimbenika o regionalnoj integraciji.

Još u rujnu 1992. godine održan je u Beogradu kolokvij o novoj zajednici republika bivše Jugoslavije. Poticatelj i glavni organizator Boris Vukobrat, osnovao je, uz nesumnjivu vanjsku političku i novčanu potporu, "Fundaciju za mir i rješavanje kriza", utemeljenu na potrebi stvaranja nove zajednice.

Nizali su se dalje "znanstveni skupovi". Jedan je održan na utjecajnom Harvardskom sveučilištu, s prijedlogom profesora Rogera Fischera za globalno rješenje za bivšu Jugoslaviju, u novoj "Jugoslavenskoj" ili "Balkanskoj uniji". Nakon toga Vijeće Europe i lokalna istarska vlast organiziraju u Brtonigli, na hrvatskom području, skup pod nazivom "Regionalna samouprava i transgranična suradnja".

Nakon toga, u jesen 1996. u Australiji se pojavljuje brošura "Istra - eksperiment Europe". Iza zamaskiranog podnaslova "Kulturni projekt" krije se zapravo težnja za izdvajanjem Istre iz Hrvatske (i dijelova iz Slovenije i Italije) u "Regiju unutar Europe". Za takvo pretvaranje Istre u "međunarodni europski kulturni park" pokrenut je i "Fond za Istrijanstvo", a među inicijatorima čitavog projekta spominju se i istaknuti članovi IDS-a. U Parisu se održava Konferencija o ekonomskom razvitku Balkana i Jugoistočne Europe, organizatori koje su Vukobratova Fundacija i Međunarodna mreža "Europa i Balkan" Sveučilišta u Bologni. Iz Italije dolazi i primamljiviji naziv "Euroslavija". Znanstveni ravnatelj konferencije bio je prof. dr. Branko Horvat iz Zagreba, a financijsku potporu dala joj je Komisija Europske Unije!

O djelovanju Soroševe zaklade "Otvoreno društvo" javnost je nešto bolje, ali ipak nedovoljno, upoznata. Toj razvijenoj mreži daje se iz inozemstva velika potpora, kao uspješnom primjeru djelovanja za obnovu "demokratskog prostora" na području bivše Jugoslavije, bez obzira što je Soroševa aktivnost u nekim drugim zemljama (npr. i u SAD i u Italiji) podvrgnuta kazneno-pravnom ispitivanju.

Među sličnim tzv. znanstvenim skupovima, koji se pretežno bave ljudskim pravima na ovom području kao pretpostavkom međusobnog povezivanja, treba spomenuti i Konferenciju Ditchley zaklade u Engleskoj o budućnosti zemalja bivše Jugoslavije. Tu je i pokušaj skupine dr. Paula Wernera iz Njemačke, da pod "zvučnim" imenom DEHOS (Demokratski hrvatski opći sabor) ostvari koaliciju lijevih i liberalnih hrvatskih stranaka, za koje se pretpostavlja da bi programski bile za ponovnu integraciju.

Nisu izostali niti pokušaji promidžbe regionalnih ideja na službenoj razini. Još za vrijeme bivše Balladurove vlade, pokrenuta je u Francuskoj inicijativa za zaključivanje regionalnog pakta o sigurnosti, poznata kao Deklaracija iz Royaumonta. Obnovljena je i tzv. bugarska inicijativa, s osloncem na sastanke ministara vanjskih poslova balkanskih zemalja u Beogradu 1988. i u Tirani 1990., s idejom suradnje zemalja regije u osiguranju stabilnosti i ujednačavanju standarda, radi lakšeg integriranja cijele regije u Europu.

Sličnu svrhu imalo je i tzv. Balkansko gospodarsko vijeće inicirano od Grčke. A nasuprot regionalnoj balkanskoj inicijativi EU, američka inicijativa za suradnjom u jugoistočnoj Europi (SECI) ima istovjetne, ali i posebne dublje pobude.


Već sam prošle godine spomenuo pojavu ideja o potrebi regionalne balkanske ili jugoistočno-europske integracije, a u svibnju 1996. sam upozorio da bi takva gledišta mogla imati utjecaja kod zaključivanja budućeg sporazuma Hrvatske o suradnji s Europskom Unijom.

Sredinom 1996., Europska je Unija počela i službeno objavljivati svoj "regionalni pristup" u ostvarivanju suradnje sa zemljama koje su postigle svoju samostalnost raspadom bivše Jugoslavije i s Albanijom. To stanovište kulminiralo je potkraj 1996. dokumentom Ministarskog vijeća EU, pod nazivom "Zajednička načela budućih ugovornih odnosa s nekim zemljama jugoistočne Europe". U njemu je Hrvatska  stavljena u isti "koš" sa SR Jugoslavijom i Bosnom i Hercegovinom i Albanijom. U diplomatskim krugovima taj se nacrt naziva "5+1-1": zemlje bivše Jugoslavije, minus Slovenija plus Albanija.

Osnovna teza tog pristupa zemljama "južno od Slovenije i sjeverno od Grčke" - kako ih je nazvao opunomoćeni predstavnik EU Carl Bildt - jest da će Europska Unija tražiti od tih zemalja međusobnu suradnju i povezanost, sličnu onoj kakva postoji u Uniji, kao preduvjet za suradnju Unije sa svakom od njih. Pri tom se uvjetuje izgradnja otvorenih i kooperativnih odnosa i spremnosti ne samo na međusobnu suradnju na svim mogućim područjima, nego i na stvaranju jedinstvenih sustava energetike, telekomunikacija, svih vrsta prometa, poljoprivrede, zaštite okoliša, slobodan promet ljudi i roba. Jednom riječju čvršće povezivanje no što je igdje do sada ostvareno.

Što bi takva prethodna integracija - svejedno eurojugoslavenska, balkanska ili jugoistočnoeuropska - značila za Hrvatsku, nije teško zaključiti bilo kojem razboritom i obaviještenom građaninu naše države. Po svom geopolitičkom položaju, po čitavoj svojoj četrnaeststoljetnoj povijesti, po svojoj civilizaciji i kulturi, Hrvatska pripada srednjo- europskom i sredozemnom krugu u Europi.

Politička povezanost s Balkanom od 1918.- 1990. samo je kratka epizoda u hrvatskoj povijesti za koju smo odlučni da se više nikada ne smije ponoviti!

Suradnja, zapravo integracija, kakva nam se predlaže s našim južnim susjedima, kao preduvjet odnosa s Europskom Unijom, dovela bi do gospodarskog nazadovanja, a nakon određenog vremena do ponovne političke povezanosti, što bi značilo negaciju svega što je Hrvatska postigla svojom teško stečenom samostalnošću i nezavisnošću.

Dok hrvatska javnost općenito smatra da su spomenuti planovi regionalne integracije suprotni hrvatskim nacionalnim interesima, tako ne misle oni u SR Jugoslaviji, već ih prihvaćaju, a i dio političkih čimbenika u Bosni i Hercegovini odmah je objeručke prihvatio regionalni pristup. To dovoljno govori samo za sebe! O svemu tome morali bi razmisliti oni pojedinci u Hrvatskoj koji zagovaraju prihvaćanje regionalnog pristupa, jer bi time navodno glavnu ulogu u procesu približavanja Europi preuzela Hrvatska, a ne Srbija, odnosno Jugoslavija! To i jest glavni mamac kojim se Hrvatsku želi pridobiti za takve planove."

Tuđman nije tada znao za proces Brdo-Brijuni, ni  za Berlinski proces i slične skupove, ali bilo mu je jasno o čemu se radi.

Mnogi smatraju da Hrvatska, kao članica Europske unije, ne spada u Zapadni Balkan. Zato ćemo  prenijeti izvorno što danas  piše na stranicama Europske unije tko spada na Zapadni Balkan, a protiv čega ne prosvjeduje nitko u Hrvatskoj:

The Western Balkans is a neologism coined to describe the countries of "ex-Yugoslavia (minus Slovenia) and Albania".[70] Thus, the region would include: Croatia (now an EU member), Serbia, Bosnia and Herzegovina, Montenegro, Kosovo, Macedonia and Albania.[62][63][64][65][66][67][68][69] Each of these countries aims to be part of the future enlargement of the European Union and reach democracy and transmission scores but, until then, they will be strongly connected with the pre-EU waiting program CEFTA.[71]










← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus