15:22, 17. Prosinac 2017

aktualni komentar...

U Zaboku izložba Željka Nemeca

Objavljeno: 23.11.2017 u 23:25
Pregledano 35 puta

Autor: Icom, Hina

Zagreb, 24. studenoga 2017. (Icom) - Već je Kazimir Maljević u Mafistu suprematizma zaključio da umjetnost pomoću osjećajnosti dolazi do bespredmetnog predstavljanja. Ona stiže u pustinju gdje ništa osim osjećajnosti nije prepoznatljivo. Prema Maljeviću slikarstvo je medij Apsoluta, s njime se dostiže božansko blaženstvo (1915.). Smisao svega likovnog je osjećaj.

Dovoljna je slutnja da se probude jaki osjećaji i brojne asocijacije. Naznaka mekih oblika i njihov lagani dodir poticaj su gledateljevim asocijacijama. Slutnja a ne naturalizam. Ona je saveznica erotskim maštarijama i ljubavnim strastima. Ove meke crno-bijele zamućene i zrnate oblike i njihove fotografske varijacije nuđaju se kao fino, kultivirano, suzdržljivo, bespredmetno, ali osjećajima snažno „slikarstvo“. Minimalizirajući oblik i maksimizirajući osjećaj Nemec je fotografskim enformelom (zapravo uvećanim detaljima iz kojih se izgubio širi kontekst) stvorio malu erotsku studiju; istraživanje slutnje kao poticaj mašti i zanosu. Taj zanos ne vodi nužno fizičkom. Naprotiv fizička bespredmetnost otvara putove duhovnom užitku.

Nizanka ovih crno-bijelih fotografija stoji pred nama kao dio jedne moćne cjeline koja nije nužno vezana uz original s kojeg su povećanjem skinuti detalji, nego još veće, one imaginarne, koja rasipa oblike i daje vidovnjacima, umjetnicima, fotografima i drugima priliku da odaberu prema vlastitom nahođenju oblik i produhove ga medijem u kojem se izražavaju. Iz tog se neiscrpnog vrela oblika nadahnuo i Željko Nemec, te odabrao nježnost. Cvjetne latice čija povećanja i čije dijelove je preradio autor izgubile su ovdje izvorni izgled i postale dio svjetlosne crno-bijele igre. Upravo nas je ta igra dovela do slutnje, do pune osjećajnosti nećeg lijepog, uzvišenog, svakako metafizičkog.

Ako potpuno racionaliziramo ove fotografije i promatramo ih kao crno-bijele kompozicije konstatirat ćemo njihov tromi ritam, blage mijene svjetla, sjena i tame, asocirat ćemo neku vrstu plesa uz „sentiš-glazbu“, laganu i nježnu slutnju virtualnog ili duhovnog susreta, umišljati neki lahor koji povezuje fotografiju s fotografijom i ovija prozračnim velom ovaj smjeli i neobičan fotografski iskorak Željka Nemeca.




← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus