01:57, 21. Studeni 2017

aktualni komentar...

Tomislav Buntak: Slikarstvo koje volim ne mora se sviđati drugima

Objavljeno: 09.09.2017 u 02:24
Pregledano 86 puta

Autor: Branka Hlevnjak

Zagreb 9. rujna 2017. (Icom, H.slovo) - Tomislav Buntak (Zagreb, 24.travnja 1971.) diplomirao je 1997. I od tada prikupio niz nagrada i uspješnih nastupa: Rektorovu nagradu dobio je još 1994., 1996. Nagradu na Salonu mladih, 2005. Nagradu AICE na 39. Zagrebačkom salonu. Iste ga godine pozivaju  u rezidencijalni program u New Yorku gdje u MOMI izvodi rad „Konačna pobjeda nebeske vojske“ na 250 m2. Križni put za Franjevački samostan u Karinu izveo je 2006. Iste godine sudjeluje na Kairoskom Bijenalu, a 2008. sudjelovao u rezidencijalnom programu u Tokyju. Te je godine za izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu „Hodočasnici – vizija mističnih putovanja“ dobio 2009. Nagradu Vladimir Nazor. Od 2010. Predaje na ALU u Zagrebu, a od 2016. vrši dužnost prodekana. Izdavačka kuća „Fraktura“ objavila mu je monografiju iz pera Branka Franceschija. Trenutno izlaže u Gradskoj galeriji u Krapini na skupnoj izložbi „Iz atelijera“ gdje u skupini autora koji su vezani na Hrvatsko Zagorje, izlaže slike svojih idiličnih i mističnih pejzaža nastanjenih mnoštvom aktova. S Tomislavom Buntakom razgovara Branka Hlevnjak.


Pitanje - U svojoj knjizi Psovka od ljubavi Albert Kinert duhovito kaže kako svoje likove sanja, te kako ga opsjedaju i ako ih ne naslika po nekoliko na slici ne će ih se moći riješiti za života, a ne zna kakvi su uvjeti slikanja na drugom svijetu.

Imate li slične vizije, neke vrste opsjedanja likovima?


Buntak - Nekad da. Nekad su to snovi. Dogodi se to, ovisi o intenzitetu, no kada se preko dana o tome razmišlja, san preraste u maštu. Kada se svjesno pomiješa sa nesvijesnim to je zapravo mašta. Maštam, to da.


Pitanje - Što je u Vašem slikarstvu vodeće, što prevladava; što je primarno: boja, ritam, kompozicija, ili...?


Buntak - Meni se čini, sad nakon ovog broja godina moga stvaranja, da je ritam taj koji mi je najbliži od svega. Jer ritam provodim i kroz kompoziciju likova, pa i kroz nanošenje boje na površinu. Mislim da je tu ritam najviše prisutan, više nego išta drugo. Čak i u tom apstraktnom tragu boje važni su mi ritmovi koji se tu događaju. Isto je s kompozicijom i s tim literarnim dijelom. Bez tog sama slika mi nema tu radost. Zato ja volim Kinerta, jako. Posebno u tom njegovom dijelu kada se razigrao figurama; zapravo taj njegov ritam figura koji se javljaju na slici to im daje neku posebnost. Ritam boje možemo pratiti i kod Velasqueza, ali ono što se događa krajem 19. stoljeća kod impresionista i kasnije postimpresionista, to sitno nanošenje boja kao mrlja, tu nastaje izraziti ritam. A kad prevladava ritam postaje potpuno nevažno je li slika apstraktna ili figurativna. Bitan je ta dinamika poteza i boje u slici.


Pitanje - Kao u glazbi, može biti brži ili sporiji, kratak i dug, rastrzan, skladan. I svjetlo i tama smjenjuju se u nekom ritmu. Mnogi, pritom, ističu svjetlo kao najbitnije.


Buntak - Da u razno doba svjetlo i tama imaju važnu ulogu. Ali u povijesti umjetnosti i kod Ticijana i kod modernih autora može se pratiti ritam poteza, ritam skladanja boje, ritmičnu harmoničnost ili uznemirenost. I kod Sezana koji ima strukturiraniji ritam i kod naših suvremenika svugdje se može očitati ritam gradnje slike. Zato je i meni ritam slike važan.


Pitanje - Gdje je prevaga u emocijama ili konceptu, vodi li vas intuicija ili racio?


Buntak - Prvo je intuitivna potreba za slikanjem. Čini se da je to slikanje koje ima bar minimalnu taktilnost, ritam koji teče. A što se tiče same tematike, čovjek slika obično ono što voli slikati. Kad sam prvi puta vidio velike formate iz evropske i naše baštine slikarstva jako me se dojmilo. Ti su golemi formati ostavili na mene tako jaki utisak da sam kasnije gotovo intuitivno posegao za velikim platnima.To je oduvijek bilo nešto što me jako zanimalo. A sam taj trag na platnu, koji je razigran, to je druga stvar.
Dakle, te su dvije odrednice koje su mi se dojmile i sa kojima sam kasnije suočio, samoinicijativno, instinktivno, bez prethodnog znanja o tome, ili, bez ikoga koji bi me na to upućivao.


Pitanje - Te velike kompozicije komponirane s aktovima u recimo to tako idiličnim krajolicima, zajedno s raslinjem daju neobično stameni, a opet živi prizor. Koliko u tome ima simbolike? Imaju li te slike određene poruke?


Buntak - Zapravo ne slikam Rajski vrt, više radim harmonične odnose. Manje razmišljam o raju, više o ljudima, o harmoniji njihovih odnosa. Da li je pojavnost mojih likova lijepa? Ljudi kažu lijepi su. Ima među njima i onih koji imaju ružnije osobine i za koje se sigurno ne može reći da su lijepi na prvi pogled, ali kad ih povežem u te harmonične odnose i oni postaju kao dio cjeline - lijepi. Kao kad Majka Terezija, sva izbrazdana i izborana, pogurena i stara stane kraj Miss svijeta, iz nje će izvirati duhovna ljepota, koja će štoviše biti jača. Taj me momenat zanima. Složiti likove u harmoniju, likove iz kojih izbija i neka unutrašnja ljepota, neko unutrašnje svjetlo. Iako ja kršćanstvo volim, ta duhovnost koja izbija iznutra, dana je ljudima davno prije kršćanstva. Ta duboka, temeljna mogućnost duhovnosti je ono što je lijepo ako se naglasi u slikarstvu. Ne vidim razloga zašto ja, ako se oko toga potrudim, ne bih dao barem mali obol tome. Tko to ne voli, koji misli da je to nepotrebno, eskapistički, tko misli da treba naglašavati neke druge stvari i tako se boriti za bolji svijet, neka to radi na svoj način.


Pitanje - Ta literarna ili ilustrativna strana slike, je li ona inspirirana nekim određenim autorom, pjesnikom, piscem, kao što su se simbolisti znali vezati?


Buntak- Ne, nije na taj način, iako tu postoje tragovi dječačke pustolovne literature. Tu postoji nešto od onoga što je bilo prisutno sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, pa se onda izgubilo, zbog novih priča koje su došle s novim medijskim alatima. Mislim ponajprije na veliki utjecaj stripa, posebno klasičnog figurativnog stripa, koje u meni postoji isto tako kao dio mojeg mladenačkog zanimanja i javlja se gotovo intuitivno. Ima tu ponešto i od tog religioznog momenta, koji je kod mene prepoznat kao nešto pozitivno: priče iz Biblije, ali i iz drugih religijskih sustava; prisutan je i taj epski momenat u načinu oblikovanja slike. To su priče, koje daju mogućnost dobrog kraja. Neću reći sretnog kraja, nego dobrog kraja. Jer Krist na križu, nemožemo reći da je to sretan kraj! Ali, je dobar kraj.


Pitanje - Jeste se bavili kad stripom?


Buntak - Ozbiljno nisam nikad. Išao sam u mladosti na tečaj crtanja stripa u Likovni centar, ali ipak nisam se tome posvetio. Nisam nikad napravio neki strip od početka do kraja. Možda jednom i budem, jer strip je moja velika ljubav.  Klasičan strip traži dobar crtež, dobrog crtača. Klasični stripovi američke produkcije iz tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog stoljeća prepoznatljive su i visoke likovne vrijednosti.


Pitanje - Imamo mi svoga Andriju Maurovića i Waltera Neugebauera, vrsne crtače toga doba, pa i dalje jaku i kvalitetnu strip scenu. Kako se osjećate kada dugotrajno radite freske na zidu, odnosno oslikavate zid i stvorite izvrsnu sliku, a znate da će nakon kratkog trajanja izložbe sve biti prebojano, sve će nestati u nepovrat?


Buntak - Lakše je danas kada sve to možemo zabilježiti kamerom, te poslije reproducirati što se to radilo. S druge strane, ni jedno umjetničko djelo nije vječno. Jedno će trajati mjesec dana, drugo dvije tisuće godina, na kraju će sva nestati, a iz umjetničkog djela bi trebalo ostati to odsijavanje, na prostor gdje je nekad bilo, na sve ljude koji su ga vidjeli. To je najvažnije. Jer vječnost u materijalnom svijetu ne postoji.


Pitanje - Pređimo malo na Vaš društveni rad. Potpredsjednik ste u HDLU-u. Čini mi se da su došla neka gruba vremena kada je HDLU, nakon šezdeset godina izgubio svoj legendarni prostor Izložbenog salona u Praškoj ulici u Zagrebu? Kako Vam se to čini? Uzela ga, naravno banka!


Buntak - Da, ja sam u HDLU-u prisutan skoro devet godina na mjestu dopredsjednika. Grda su vremena u smislu da nemamo više Prašku galeriju. Budući da to nije bilo vlasništvo Grada, mi smo morali izaći. S druge strane, sam HDLU  u posljednje tri, četiri godine, nakon što su se sanirale neke nespretnosti u upravljanju HDLU-om financijske naravi, mislim da pokazuje dosta živahno stanje s različitim projektima, s velikim brojem umjetnika koji sudjeluju na izložbama; vežemo se i sa drugim udruženjima posebno iz Europe, uključeni smo u određenim europskim projektima, tako da je zapravo dosta bogata ponuda i mislim da smo dovoljno snažni da možemo jasno govoriti o pravima, potrebama i problemima umjetnika. Uostalom sljedeće je godine 150. obljetnica društva, što je jedan od razloga zašto bismo trebali još jasnije tražiti prava za likovne umjetnike i oblikovati smjernice kako će se neke stvari razvijati, gdje će biti doprinosi umjetnika, a gdje ono što je definirano kao javna potreba u kulturi. Pravo na naknadu za svoje doprinose dobivaju svi umjetnici, pa tako bi trebali i likovni. Jer upravo je likovna kultura jedna od onih koja ostaje u povijesti kao oblik prepoznavanja nacionalnog identiteta, i ne samo nacionalnog već i identiteta cijelih regionalnih područja.  


Pitanje - Vidjela sam na društvenim mrežama da se diže ta svijest o potrebi da likovni umjetnik za svoj nastup dobije obeštećenje, kao što ga dobiva svaki glazbenik ili plesač?


Buntak - Da. Logično je da umjetnik koji daje neki doprinos društvu i kulturi dobije neku naknadu, neko obeštećenje. To ne znači da će neko time ne znam što ostvariti, ali bilo bi to za pokrivanje nekih temeljnih troškova. Doduše, ulaz u većinu manjih galerija je besplatan jer su im programi pokriveni sredstvima Grada ili Ministarstva. Umjetnici pojedinačno, zaboravlja se, oni su savjest društva, oni su ti koji pokušavaju proširiti svijest, pokušavaju otvoriti nova vrata,  usmjeravaju misli ka boljem. Tako ih treba i vrednovati.


Pitanje - Kada je riječ o vrednovanju tu smo uvijek na skliskom terenu. Postoje li otkupi umjetnina na samostalnim izložbama, kojima bi se umjetnicima vratilo ulaganje?


Buntak - Određeni otkupi postoje, ali ako bi ih uspoređivali s onima prije Domovinskog rata, i ako su tada bili sto posto, danas su svedeni recimo na pet do deset posto. Sporadično, nije planski, nema strategije. Nova ministrica želi neke stvari usustaviti, ali ona to neće moći provesti ukoliko ju ne podrže druga Ministarstva s kojima je to povezano.


Pitanje - Porezne olakšice za kupnju umjetnina?


Buntak - Da, porezna olakšica je samo dio koji bi tu pomogao. Ali likovnim umjetnicima treba omogućiti šire učešće, uključiti umjetnike u aktivnosti gdje oni mogu znatno doprinijeti društvu i javnim prostorima. Ako poljoprivredno gospodarstvo svoje proizvode može prodavati bez fiskalne blagajne, onda ne vidim zapreke zašto umjetnici ne bi mogli svoje uratke prodavati bez fiskalizacije, tim više što su te prodaje povremene i rijetke. Postoje drugi oblici gdje i kako on može izdati račun.


Pitanje - Nekad su nagrade, a ima ih i danas, na velikim izložbama, bile samostalne izložbe; danas se umjetnici šale, zapravo ironiziraju situaciju kad takve nagrade smatraju kaznama. Jer samostalnu izložbu, dakle materijalizirati ideju, moraju sami o svoj trošak.


Buntak - Da izložbe su skupe. Ja sam svoju samostalnu izložbu, produkcijski dio također sam financirao tako da sam prodao sedam, osam svojih drugih slika. Izložba je bila zapažena, nagrađena nagradom Vladimir Nazor, putovala i u nekoliko okolnih zemalja, ali nije bilo interesa da se izložba otkupi barem za onaj dio novaca koliko sam u nju produkcijski uložio. Ali da je postojala znatna porezna olakšica za firme, našlo bi ih se koje bi rado kupile te stvari.


Pitanje - To je goruće pitanje, ali i vizionarski projekt, jer se radi o strategijama, hoćemo li stimulirati umjetnike na stvaralaštvo i tako jačati svoj ugled i identitet, ili ćemo ih pustiti neka se iseljavaju, poput drugih zanimanja, ili osiromašeni propadaju. Vi ste i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kakvi su studenti danas? Mladima se posvuda pripisuje površnost.


Buntak - Za mene su studenti jednako površni i jednako talentirani ili zainteresirani kao i uvijek. Akademije, likovna, muzička, dramska, nemaju baš neki bekup u razvoju školstva da bi od osnovne, preko srednje do akademije akumulirali neko znanje i vještine. Još 1996. ili 97. Ministarstvo kulture sramotno je smanjilo broj likovnih sati kao i glazbenih. Onda je došao ministar obrazovanja koji je priznao da nema veze s obrazovanjem, ali da je na to mjesto poslan od svoje stranke, da bi u njegovom mandatu skinuli bodove djeci koja idu u muzičke škole. Za nas u kulturi niti lijevi niti desni centar ništa nije donio pozitivno, već je unazadio stvari! Svi se danas slažu da je najbolji Ministar kulture bio Božo Biškupić, koji je imao jasnu viziju o tome što Ministarstvo želi i nastojao je to provesti na razini cijele Hrvatske. Možda mu je tu pomoglo i to što je na tom mjestu bio relativno dugo. Drugi ministri kulture nisu se izborili ni za što. Nadam se da će se to promjeniti s novom ministricom, koja ima veliko iskustvo u radu ministarstva i da će dati svoj pozitivan doprinos poboljšanju stanja u kulturi, posebno likovnoj umjetnosti.

Pitanje - Smije li se već najaviti izložba koja se sprema u Muzeju za umjetnost i obrt?


Buntak - Pa ako naslikam slike, vjerojatno će se i dogoditi. Sada ih imam samo dio.


Pitanje - Ima li buduća izložba neki radni naslov?


Buntak - Ima. Slikarstvo koje volim. I možda dodatak, Slikarstvo koje volim ne mora se sviđati drugima.






← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus