05:26, 15. Prosinac 2018

aktualni komentar...

Kronika postupnog razdržavljenja

Objavljeno: 15.02.2018 u 00:30
Pregledano 351 puta

Autor: dr.Damir Pešorda

Zagreb, 15. veljače 2018. (Icom) - Knjiga Kolonijalno koprcanje nadovezuje se na prethodne knjige Benjamina Tolića. U knjigama Pamet u glavu: Hrvatska u vrtlogu novoga svjetskog poretka (2003.) i Tko smo mi? Ogled o naciji i državi (2007.) autor izlože jednu promišljenu i dosljednu suverenističku političku filozofiju, dok u knjigama koje su slijedile nakon ove dvije (Sanaderova dionica, 2009.; Kraj neovisnosti, 2011.; Vesele karmine, 2013.)kroničarski bilježi dnevnopolitičke događaje sagledane kroz optiku tako postavljene političke filozofije. Sami naslovi navedenih knjiga, ovako gotovo gradacijski poredani, sugeriraju silaznu putanju hrvatske državne ideje u praksi. Kolonijalno koprcanje primjereno nastavlja taj gradacijski niz, jedino je ritam izlaženja ponešto poremećen. Dok su prethodne četiri knjige izlazile u pravilnim razmacima od dvije godine, Kolonijalno koprcanje, rekli bismo, ''kasni'' nekoliko godina. To dosta govori o krizi nakladništva u Hrvatskoj, osobito kad je u pitanju nacionalno osviještena literatura.

To  ''kašnjenje'' ogleda se i u opsegu ove knjige u odnosu na prethodne. Knjiga sadrži sto četrdesetak kolumnističkih tekstova na više od četiristotinjak stranica. Od kolumne Vukovarska poruka (29. studenog 2013.) do kolumne U se vrimegodišća(30. prosinca 2016.). U tom vremenskom rasponu od nešto više od tri godine dogodilo se dosta toga na unutrašnjem i na vanjskom planu, no može se reći da je politički život u Hrvatskoj presudno određivalo članstvo u Europskoj uniji. To je i dominantna tema Tolićevih kolumnističko-kroničarskih bilježenja aktualnih događaja u proteklom trogodišnjem periodu. O čemu god piše, on zapravo piše o jednom te istom – polaganom rastakanju hrvatske države i same hrvatske državne ideje u posttuđmanovskoj Hrvatskoj. A to rastakanje i propadanje ogleda se u gospodarskom, kulturnom i demografskom slabljenju Hrvatske pod vodstvom kompradorskihpolitičkih elita.

Da bi se bolja razumjela autorova nesklonost Europskoj uniji kao  nadnacionalnom okviru, potrebno je eksplicirati temeljne postavke njegove političke filozofije izložene u knjizi Tko smo mi?Ogled o naciji i državi.Tolić hrvatsku nacionalnu i povijesno-političku sudbinu sagledava kao višestoljetno nadmetanje dvaju suprotstavljenih načela: centrifugalnog i centripetalnog. Premda su o toj suprotstavljenosti dvaju načela u hrvatskom biću mjestimice  govorili i drugi autori, Tolić ju je prvi očistio od afektivnog i prigodničarskog viška, usustavio i učinio teorijski upotrebljivom.U centrifugalni sloj hrvatske političke povijesti tako idu  Vinko Pribojević, Juraj Križanić, svi oni stariji autori koji radije za svoj jezik koriste naziv ilirski, slovinski ili dalmatinski nego hrvatski, zatim  Strossmayer, Supilo, Trumbić, Broz… Centripetalni luk, da nabrojim samo najvažnije, sačinjavaju: Marko Marulić, Ivan Lučić, Pavao Ritter Vitezović, Filip Grabovac, Ivan Erdödy, Ante Starčević, Franjo Tuđman.
 
Iz samog naslova razvidno je da autor hrvatsko članstvo u Europskoj uniji vidi kao svojevrsno odustajanje od nacionalnog suvereniteta i nacionalne države. Ukratko, kolonijalno koprcanje! U zahvaćenom razdoblju izmijenile su se tri vlade: Milanovićeva, Oreškovićeva i Plenkovićeva. Hrvatska je za to prošla kroz tešku gospodarsku i društvenu krizu i počela se polako oporavljati. Ako je vjerovati statistici. Međutim, gotovo svi hrvatski politički potezi na unutarnjem i međunarodnom planu uistinu više podsjećaju na koprcanje nego odgovornu državničku politiku. Tolić precizno secira taj podanički, kukavički obrazac ponašanja i djelovanja hrvatskih političkih elita u njihovom odnosu prema Bruxellesu (kojega autor naziva Bruseljom), prema susjednim državama, kao i prema nacionalnim manjinama u samoj Hrvatskoj.

Glavni junaci ovih kronika su Ivo Josipović, Zoran Milanović, Josip Leko, Kolinda Grabar Kitarović, Tomislav Karamarko, Andrej Plenković i drugi političari koji su svojim djelovanjem i nedjelovanjem obilježili zahvaćeno vrijeme. Čak i onima kojima je do određene mjere sklon, npr. Kolindi Grabar Kitarović, autor zamjera tu nespremnost da se odupru svjetskim centrima moći. Od živućih političara jedino Zlatko Hasanbegović prolazi dobro, jedino u njegovu nastupu i djelovanju Tolić prepoznaje dosljedno starčevićanstvo, na kojemu i sam autor temelji svoja politička promišljanja. No, Tolić se ne bavi previše osobama, njega u prvom redu zanimaju pojave, fenomeni, procesi, a ljudi tek u mjeri u kojoj utječu na te pojave, fenomene i procese. Ne zanima ga privatni nego javni čovjek. Stoga njegov diskurs nikada ne upada u glib trivijalnog i vulgarnog bavljenja fizičkim, obiteljskim ili drugim privatnim osobinama i problemima osobe o kojoj piše. Također odolijeva i iskušenju da se poigrava nepriličnim aluzijama izvrtanjem imena ili prezimena javnih osoba o kojima piše, iskušenju kojemu ni veliki Matoš nije mogao odoljeti.

Tolićeva kolumna nikada nije jednoznačno zaokupljena jednim dnevnopolitičkim događajem već su takvi događaji samo povod za raščlambu šire slike. U stvari, bolje bi bilo reći da se i ne radi o kolumnama kakve su tipične za hrvatske tiskovine nego o kratkim političkim esejima, domišljeno koncipiranim i besprijekornim stilom pisanim. Tolićev istančani literarni ukus, kao i golema, no nenametljiva, erudicija ovim tekstovima daje i stanovitu književnoumjetničku vrijednost. Glavna im je kvaliteta stanoviti aticizam, jezična ekonomija i logična jasnoća. Primjer te jasnoće jesu i usputne definicije kao npr. definicija naroda i nacije u tekstu Manjinski apartheid:  ''Narod je kulturna zajednica, a nacija politička zajednica na određenom teritoriju. U Europi nema nacije bez naroda. Ali ima naroda koji nisu prerasli u naciju. Takvi su, primjerice, Romi i Vlasi.''

Iako je većina tekstova koncentrirana na primarno političke teme, Tolić zahvaća i širu društvenu stvarnost, u prvom redu kulturne i svjetonazorske fenomene suvremenog doba. Pa tako, primjerice, u kolumni Preruhepiše oEurosongu, točnije o pobjedi transvestita ThomasaNeuwritha pod pseudonimom ConchitaWurst na natjecanju za ''Pjesmu Europe''. Drugi put se opservacija aktualnog političkog događaja svodi tek na nekoliko gotovo usputnih opaski, a tekstom dominiraju povijesne, etimološke i filozofske raščlambe neke pojave ili pojma. Dobar je primjer takvog teksta  Krumpir i povijest.U najvećem se dijelu ovog kratkog eseja naoko ležerno raspravlja o krumpiru i njegovoj ulozi u povijesti da bi se tek u završnom dijelu spomenulo glavinjanje hrvatskih političkih čelnika nedostojnih političke uloge koju trenutno obnašaju. ''U Hrvatskoj je,  čini se, u XXI. stoljeću samo krumpir ušao u Povijest. Ne onaj hladni od kojega je Jadranka Kosor u Saboru priređivala ukusnu krumpirovu salatu, nego ovaj  „vrući“: Sve nas je manje. A taj krumpir odviše nalikuje na onaj irski.'' – efektno poentira autor.
 
Rekli smo već da Tolićevitekstovi nisu klasične kolumna nego prije kratki eseji. Eseji pisani tako da nadžive aktualni trenutak iz kojega crpe poticaj ili temu za pisanje. Ta briga za izraz ogleda se i u pomno biranim naslovima, od naslova cijele knjige do naslova pojedinih tekstova. Najčešće su to naslovi od dvije punoznačne riječi. Može se izdvojiti nekoliko obrazaca po kojima su nastali.  Jednom je gradbeni princip akustičke naravi, to jest aliteracija, na primjer: Jeze i ugroze, Kolindin klin, Država drijema, Povijesno poslanje itd. Drugi put se radi o svojevrsnoj intertekstualnosti, to jest referiranju na poznate književne tekstove, takvi su tekstovi Zločin i kazna, Kolinda u zemlji čudesa, Smail-aga i oko njega i dr. Treći put naslovi nastaju na principu oksimorona ili nekog drugog oblika antitetičnosti(Potuljeni jubilej, Nepouzdani barjaktari, Domoljublje ili veleizdaja),kodčetvrtih pak ironija i kritika vidljive su još u naslovu(Pretjerivanje u domoljublju, Kamenčina u cipeli, Cvijet cenzure, Potkivanje žabe).

Knjiga Kolonijalno koprcanje dolazi u trenutku kada politička filozofija kojom je knjiga prožeta doživljava reafirmaciju na međunarodnom planu. U trenutku kada politička podjela na lijeve i desne gubi uporište u društvenoj stvarnosti, a zamjenjuje ju podjela na suvereniste i globaliste. Na žalost, u Hrvatskoj još uvijek suvereno dominira globalistički diskurs. Stoga, ovakve knjige mogu doprinijeti bistrenju pojmova, afirmaciji hrvatske državne ideje. A ni što se tiče uživanja u dobroj literaturi, čitatelj neće biti zakinut.




← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus