11:14, 23. Lipanj 2018

aktualni komentar...

Starčevićanstvo našeg doba

Objavljeno: 13.02.2018 u 01:30
Pregledano 152 puta

Autor: Trpimir Kovač

 

 

Zagreb, 13. veljače 2018. (Icom) - Prikaz knjige: Benjamin Tolić, Kolonijalno koprcanje, Hrvatska kulturna zaklada - HKZ - Hrvatsko slovo - Zavičajno društvo Posušje u Zagrebu, Zagreb, 2018.

Biografske podatke Benjamina Tolića, premda ni to ne bi bilo ništa manje zanimljivo područje, ipak ne ću posebno spominjati. Naime, Bendžo je čitateljima Hrvatskoga slova, kao i drugim ljubiteljima političkoga štiva dovoljno prepoznatljiv po svojim postojanim stajalištima, koja obrazlaže lakoćom čvrstoga uvjerenja, širokoga poznavanja problematike, temeljito izbistrenih i logički jasno definiranih pojmova, a opet tako stiliziranih da svaki njegov tekst slovi i kao svojevrsni mali književno-filozofski, nu ne ništa manje i politički esej.Tako iznimno čvrsta struktura gotovo svakoga tjednog komentara počiva ne samo na već spomenutu auktorovu postojanu uvjerenju. Naime, u nju su, osim auktorove osobnosti, čvrto utkani slojevi tisućljetnoga nasljeđa klasične starine - antičke grčke filozofije, rimskoga prava, sustava kršćanskih vrjednota te sinteze onoga najboljeg i najvrjednijeg iz hrvatske nacionalne kulture i povijesti.

 Tako oblikovan auktor, temeljito usidren u trajne vrijednosti starčevićanstva motri hrvatsku političku i društvenu zbilju, čija se razdjelnica, unatoč izborenoj državnoj suverenosti, na političkom području i danas očituje kroz već glasovite Tolićeveodredbenice o centripetalnim i centrifugalnim silnicama.

 Pojednostavljeno, radi se o politici koja zastupa hrvatsku nacionalnu suverenost, a njoj nasuprot, o politici koja bi ju na svaki način htjela razgraditi.
 Zato Tolićevi tekstovi, bez obzira što su  ponajprije usidreni na hrvatsku političku zbilju, ništa ne gube od svoje univerzalnosti.

 Dapače, oni je unatoč moćnom kotaču t. zv. naprednjaštva, još više afirmiraju. Tako primjerice nasuprot stečevini antičke grčke filozofije i njezine formalne logike te jasno određenih pojmova i značenja nastupa posvemašnje i vrlo proračunato zamračenje bilo kakvih definicija preko izdizanja izopake do pomračenja uma kao sustava vrijednosti suvremenoga zapadnog svijeta, koji unatoč promicanju "napretka" nije ništa drugo do li povratak u staro poganstvo pa i stanoviti animalizam.

 Nasuprot pak provjerenoj tradiciji sudovanja i nasljeđa rimskoga prava, svijet je, a posebice Hrvatsku i Hrvate, zapljsnulo sudovanje tipa Haaškoga tribunala, čije su žrtve ne samo optuženici, nego cijeli sustav sudovanja, a ponajprije obrana i sud, jer je ulogu sva tri sudbena čimbenika preuzelo tužiteljstvo.

 Ni ovaj neobarbarizam nije posebna novost, nego je svojevrsno oživljavanje preduljudbenoga stanja, u kojem su jači, moćniji i zločinački nastrojeniji nametali svoju volju manjim i slabijima.

 Nasuprot pak kršćanskom sustavu vrijednosti danas se pod pokroviteljstvom različitih naddržavnih tvorevina, naravno bez legitimiteta, nameće ne samo kršćanstvu nego naravi suprotan i izopačen stil života, koji se može formalno pronaći i u danas toliko poželjnoj t. zv. Istambulskoj deklaraciji.

 Naime, paradoks koji ima posebno važnu ulogu u komunističkoj ideologiji preživio je njezino svjetsko urušavanje te se kao hobotničin pipak uvukao preko neformalnih udruga i društava u metodologiju nametanja moći izopačenih skupina cijelokupnom društvu. Njega posebno afirmira upravo spomenuta deklaracija, s kojom preživjeli i novonastali domaći boljševici zajedno lijegaju i s njom zajedno ustaju.

 U knjizi Benjamina Tolića "Kolonijalno koprcanje" (449 str.) uvršteno je 147 kolumna, objavljivanih uglavnom svakotjedno u Hrvatskom slovu tijekom trogodišnjega razdoblja, od 6. prosinca 2013. do 30. prosinca 2016. Upravo zbog takvoga karaktera moglo bi se ovu Tolićevu knjigu nazvati i svojevrsnom kronikom hrvatskoga političkog života u jednom izrazito turbulentnom vremenu.

 Vremenu, dakle, neposredno poslije ulaska Hrvatske u t. zv. punopravno članstvo u Europskoj uniji, što je po promidžbenim kamapanjama iz predunijskoga razdoblja kod znatnoga broja hrvatskih ljudi poticalo uvjerenost kako će zemljom neposredno nakon ulasku u tu naddržavnu tvorevinu poteći med i mlijeko.

 Ostavimo li po strani sva ta nestvarna očekivanja, Hrvatska je na čelu s tada neoboljševičkim vodstvom - Ivom Josipovićem kao predsjednikom države i vladom Zorana Milanovića, poradi zaštite vlastitoga jugokomunističkog nasljeđa, ušla u sukob s pravnim sustavom Unije u čije je zajedništvo "uprtljala" samo koji dan ranije.
 Riječ je o svojevrsnom paradoksu, kako ga i sam Tolić naziva. Naime, kao uvjerenom i postojanom suverenistu s formalne strane bi njegovu stajalištu odluka tadašnje hrvatske vlasti i obrana prvosudne suverenosti trebala odgovarati, nu sadržaj ovakve odluke, naime, radilo se o zaštiti agenata biše Udbe optuženih za ubojstva svojih hrvatskih političkih protivnika, koje tada, uostalom kao i danas, unatoč formalnoj promjeni političkoga sustava i dalje podjednako štite hrvatske političke strukture. 

Uz pomoć općega i osobnoga ćudorednog sustava te izbrušena poznavanja klasičnoga pravnog sustava, Tolić je višesložni logički sofizam i klasičnu komunstičku podvalu vrlo jednostavno raščlanio. Naime, ne upinjući se u savezna eurounijska sudovanja, koja zbog složenosti te i takve zajednice uglavnom, umjesto prava, sude politikom, Tolić je problem sveo na pravo njemačke države, gdje je zločin i počinjen, da sudi počiniteljima.

  Ni ovdje nije teško razabrati Tolićeva precizna suverenistička stajališta. Nije se, naime, ni u ovom slučaju radilo o davanju određene prednosti njemačkom sudovanju, nego pravnoj normi koja proistječe iz tradicije staroga rimskog sudovanja da se zločinicima, ukoliko to ne će njihova pravosudna vlast, sudi u državi gdje je počinjen zločin.

 Sve ovo navodim kako bih upozorio na jednu od tri temeljne svjetonazorne sastavnice Tolićeva diskursa. Njegovi tekstovi na izravan ili pak neizravan način prožeti su, kako sam već rekao, klasičnim intelektualnim nasljeđem, koje unatoč izopačenosti sadašnjega vremena imaju svoju trajnu vrijednost u čovječjem srcu i umu.

Radi se, naime, o krjepostima na kojima je bila izgrađena zapadna uljudba, koju smo još donedavno prepoznavali u životima i pojedinaca i cjelokupnih zajednica.
Kad se, dakle, radi o načinu raspravljanja onda kod Tolića do izričaja dolazi jasnoća antičke grčke filozofije. Kad je pak riječ o prihvaćanju sustava vrijednosti, onda je tu kršćanstvo neiscrpan izvor nadahnuća, a u zaštiti osobnih ili pak interesa zajednice na raspolaganju mu cijeli instrumentarij rimskoga prava.

 Nije potrebno isticati ni Tolićeva politička stajališta. Ona su, naime, dovoljno prepoznatljiva. Nu ipak, suverenizam je jedini mogući oblik državno-pravnoga opstanka i života države. Zato je Benjamin Tolić  tu neumoljiv, nepopustljiv i beskompromisni zastupnik života vlastite države, kao okvira za jedino mogući život dostojan svakom pripadniku hrvatske političke nacije.

 Svako odmicanje, relativiziranje i t. zv. prenošenje  suverenosti na neka naddržavna tijela i organizacije zapravo je gubitak slobode, vezanje ruku, odricanje od prava na mogućnost izbora, a u konačnici predaja, poraz i kapitulacija.
 
 Kao zauzetom poborniku života, osobnoga i nacionalnog, Toliću ne smetaju međunarodne ograde i prepreke, jer one, naime, postoje i bez njegova uočavanja. Smetaju mu hrvatske centrifugalne silnice, koje na prenošenju nacionalne suverenosti grade politiku nacionalne podređenosti, kmetskoga mentaliteta i na kraju, budimo iskreni, veleizdajničke politike.

 Zato ih šiba silnom strašću svoga srca i logikom vlastitoga uma. Tu je naš auktor neumoljiv, zapravo pravi stekliš, naš stračevićanac suvremenik.

 Tolić nije stranački aktivist. On javne politike ne dijeli po stranačkoj pripadnosti, nego po njihovu odnosu prema načelu nacionalne suvernosti. Odatle, bez obzira na eventualnu pragmu prema navodno narodnjačkoj stranci, on jednako šiba sve eurohrvate, bili oni pripadnici neoboljševičkoga SDP-a i njegovih staelita ili pak uvjetno rečeno konzervativnoga HDZ-a, koji se, smatra Tolić, natječe sa svojim lijevim pandamom u dodvoravanju "Bruslju".

 Gledano sa stilističkoga stajališta Tolićevi su mini-eseji iznimno izbrušeni. Jednako onako kako u njima jasno funkcionira logika tako mu je važna i stilistika.
 Naime, osim već spomenutih svjetonazornih slojeva u Bendžinim tekstovima nije teško pronaći ni vrlo žive dijaloške isječke, koji prozno i pripovjedački živo potvrđuju auktorovu tvrdnju ili pak asocijativnim putem upućuju znatiželjnika na željeni učinak i jasnu političku poruku.

 S obzirom na snažnu zastupljenost protusuverenističkih politika u hrvatskoj javnosti, jasno je da su protagonisti Tolićevih tekstova brojni javni djelatnici i političari. Nu, Tolić, dosljedan vlastitoj klasičnoj tradiciji, posve naravno nikad nije vulgaran, ne napada ad hominem, nego raskrinkava zablude, podvale i manipulacije nositelja protuhrvatskih politika.

 Užitak je, čak i povlastica, da ne kažem poslastica čitati Tolićeve eseje. Oni naime, osim već navednoga jasno upućuju, osvjetljavaju, obrazuju, podučavaju i brane hrvatske nacionalne vrijednosti, time i vrijednosti svakoga naroda, a u vrijednosnom smislu, i neprolazne krjeposti životvorne još od samoga početka svijeta.
 
Čitajte Benjamina Tolića!
 



← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus