09:21, 20. Studeni 2017

aktualni komentar...

Marcela Munger, umjetnica

Objavljeno: 10.11.2017 u 00:32
Pregledano 50 puta

Autor: Branka Hlevnjak

Zagreb, 10. studenoga 2017. (Icom) - Marcela Munger (Zagreb) završila je 1968.Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, a 1972.diplomirala slikarstvo u klasi Nikole Reisera na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Vrlo rano predijelila se za papirnati medij u kojem prožima emocionalne porive i tragove vanjskog svijeta.Na mnogobrojnim studijskim putovanjima kao sudionica likovnih kolonija istraživala je i dorađivala svoj osobeni pristup slici i pronalazila načine i tehnike kojima je mijenjala i obogaćivala svoj rad. Posebno je uspješno bilo njezino predstavljanje u Fukuji u Japanu 1988.na izložbi Radovi na papiru gdje je dobila međunarodno priznanje otkupnom Nagradom.Također je nagrađena i na 1. hrvatskom  trijenalu crteža u Zagrebu 1996.

Dugi niz godina predavala je crtanje na Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu i bila izvanredni professor na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Aktivno sudjeluje u likovnom životu grada, a izlagala je na stotinjak skupnih  izložbi u zemlji I inozemstvu, te priredila dvadesetak samostalnih. U Galeriji Kurija Muzeja Prigorje Marcela Munger je održala, nedavno, izložbu pod nazivom “Kružni tok”.  Bila je to mala retrospektiva radova nastalaod 1977. do danas. Iako se umjetnica mijenjala tijekom 30 godina kroz cikluse “Jutra”, “Dana i noći”, “Zemljovida”, “Polja”, “Karta”, “Vremena”, “Crne tvari”i “Doline valova”, riječ je zapravo o istovrsnoj tehnici papirnatog  reljefa. Što se sve može oblikovati papirima, njihovim prirodnim i artificiranim strukturama (lomljenjem, gužvanjem, rezanjem, kraćenjem, oslikavanjem itd.) i u kakvom se sve odnosu mogu naći, to pokazuje i to istražuje Marcela Munger.

S Marcelom Munger razgovara Branka Hlevnjak.

-    Vaša najnovija izložba u Muzeju Prigorja jedna je vrsta mini-retrospektive. Od početaka do danas papir je vaš medij?   

- Galerija Kurija u Sesvetama je simpatična nije velika i atmosfera je bila  za moju malu retrospektivu sjajna. Kada su slike na zidu, onda se najbolje vidi kontinuitet likovnog rada. Ja se uglavnom izražavam, slikam raznim papirima, ljepilima i bojama. Procesi stvaranja su slični kao i procesi u prirodi.Služim se plitkim reljefima, papirima prozirnim, neprozirnim, masnim , sjajnim i mat. Svaki od tih materijala ima svoj karakter. Služim se procesima stvaranja i razaranja, dodavanja, oduzimanja, rezanjem i trganjem, bušenjem, kapanjem i razlijevanjem boje.

-   S Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, kojeg profesora pamtite kao onog koji vam je najviše dao znanja, podučio u vještinama?

- Ne mogu reči da je neki profesor naročito utjecao na moj rad, jer sam ja došavši na Akademiju već bila formirana. Od profesora istaknula bih Ivančića I Kulmera. Oni su unijeli određenu dinamiku u svoj predmet. Kod Ivančića u prvoj godini uglavnom smo crtali studije portreta ili mrtve prirode u tehnici ugljena, a profesor Kulmer je predavao akt.

Cilj programa Likovne akademije i tih predmeta bio je uglavnom stjecanje vještina, ali je šteta što predavanja nisu bila više popraćena teorijom. Ima profesora koji imaju znanje, ali ga neznaju prenijeti . Možda je sada na Akademiji drugačije i student ima vise slobode izražavanja. Moji profesori  su bili afirmirani umjetnici Šebalj, Lovrenčić, Mejzdić i Reiser. To su bile likovne individue i cijenim njihov rad.

-    Kako je danas umjetnicima kad žele izlagati? Čula sam da HDLU nema više onu listu ponuda, odnosno ako si stariji i izvan trenda teško možeš izlagati, zapavo nemaš to pravo po članstvu?  

- Što se tiče HDLU-a nisam baš u tijeku, nisam slala molbe jer je važno tko je u žiriju. Ako je sastavljen od nihilista onda se ne prijavljujem na takve izložbe. Na jednoj od skupština rečeno je da trebaju biti birani samo mladi. Ne mogu se oteti dojmu da se s njima lakše manipulira. Nemam ništa protiv mladih, oni su u svojoj mladosti pošteni i neiskvareni, a na koncu ima i dosta mojih đaka i ja ih svakako podržavam.  Jedino je šteta što je HDLU izgubio kontinuitet jer su prava koja su likovni umjetnici imali moraju se ponovno izboriti.Predsjednici HDLU-a u prijašnja vremena kada su likovni umjetnici mnogo bolje stajali nego danas i više ih se uvažavalo su bili Meštrović, Murtić, Kožarić itd. koje su respektirali i političari.

Danas o likovnjacima odlučuju svi osim njih samih, a to je već druga tema. Ono što je loše, ako država negdje treba štedjeti, onda štedi na umjetnicima. S obzirom na mjene vlasti jednom se priznaje olakšica kod poreza,  a drugi puta ne. Imamo sreće da se sada opet umjetnicima priznaje porezna olakšica. Također su poreznu olakšicu imali i kupci umjetničkih djela, bojim se da je i to sada ukinuto.Za vrijeme Jugoslavije postojale su stručne komisije koje su otkupljivale radove s pojedinih izložbi.Tako da je autor izložbe dobio barem za materijalne troškove. Toga sada više nema. Otkupljene slike su uglavnom završavale u galerijama i muzejima. Meni suna prvoj samostalnoj izložbi otkupili sliku pod naslovom “Djevičanstvo br. 2”. To je bio pravi pogodak.U komisiji su očito bili većinom muški članovi pa im se sviđao taj intrigantni naslov.Poslije su se pitali, a gdje je “Djevičanstvo br. 1”. Ta se slika sada nalazi u fundusu  Muzeja suvremene umjetnosti. S obzirom na nesuvremen naslov slike ona nema šanse da bude ikad izložena?! Samo si mogu misliti kako im je degutantan taj naslov. Taj ciklus slika bio je zapravo posvećen  ondašnjoj , “djevičanskoj čistoj i bezgrešnoj politici”. Danas se likovnim umjetnicima ne daje dovoljan prostor u medijima   i samim time ih  se marginalizira.

-    Imate li atelje?

- U mojem susjedstvu u Domu kulture imali su atelje Arsovski, Arbanas, Šiško, Falaut i Čavrk. Neki od tih umjetnika  su se snašli i dobili veće  prostore. Smatrala sam svojim moralnim pravom da tu dobijem atelje. Hamo Čavark mi je ustupio svoj mali atelje .Od Grada sam dobila Ugovor o korištenju. Sve bi bilo dobro da nisam naišla na mulj Lijepe naše. Neki su počeli rovariti i isposlovali deložaciju.Angažirali smo novinare, a kad je to vidio predsjednik grada preselio nas je u drugi prostor.

-    Što mislite o novom trendu među mladima o foto-realizmu?

- Figuracija nije laka tu je potrebna vještina, ali je jednako važna ideja. Zabadava je netko dobar figurativac, a ako je ideja glupa onda šteta uloženog vremena. Isto vrijedi i za kipare.  Najbolja skulptura u Zagrebu je Matoš od Kožarića. On je uhvatio njegov duh, a nije imitirao izgled. To je jedna od najboljih  figurativnih skulptura i plus toga je u aluminiju, u svjetlom materijalu. Podsjetilo me to, kad sam vidjela skulpturu Ive Lole Ribara koju je Bandić vratio a neko pošarao s plavim – to je vandalizam za osuditi! Ali, mislim, da bi među našim spomenicima  trebalo biti više  boje. Tamno patinirana bronca je grozna.Izgleda kao ugarak.Taj materijal je praktičan radi umnažanja bista.Za vrijeme Jugoslavije su se štancale biste političara.

 –  A što reći sad, kad su brončane spomenike počeli premazivati za zaštitu nekim totalno crnim premazom, da skulpture izgledaju plastificirano! “Plastificirali” su nedavno i Kršinića.
Nadam se da neće plastificirati Meštrovićem zdenac, jedinu istinski lijepu brončanu skulpturu!

-    Meštrovićev zdenac je lijep, ali Povijest Hrvata pred Sveučilišnom zgradom? Netko je vodio učenike pa pitao što ta skulptura predstavlja?, a učenik  je komentirao: To je neka jogistica ima prekrižene noge. On sigurno zna o čemu se radi , ali se je očito šalio. Meštrović ima izvrsne ženske aktove u mramoru, u kamenu, ali ovaj mu je rad nedorečen. Htio je nešto dizajnirati poput egipatskog pisara, ali nije riješio stopala. Zamotao joj je noge u krpe. On to nije likovno riješio. A zašto Lončarevićev rad ne održavaju? Zašto nema više maštovitih skulptura i fontana u gradu. Mi smo očito nacija koja se  svega srami , sve dok vani netko ne kaže da je nešto dobro. Neznamo prave stvari podržati jer nemamo samopouzdanja , a i likovne kulture. Neki se stide svojeg ognjišta, a neki to i bez razloga podcjenjuju.

- Kad smo tu već na lokaciji kod HNK, volite kazalište?

- Da, volim kazalište, ali drame kao takve me ne zanimaju, niti krvolovci koji ih pišu.Cijenim Renea Medvešeka i njegovu perfektnu predstavu “Brat magarac”. Osim njega jednom sam se prilikom susrela na Festivalu MDF-a u Šibeniku s Miroslavom Gavranom. Rekao je da je vegetarijanac pa me zanimalo što on piše.Mislila sam si posto je vegetarijanac da mu djela nisu krvoločna.Jas sam isto vegetarijanka i sve što gladim ne jedem, a niti bube i gmazova. Prvom prilikom sam išla u kazalište  i gledala njegovu komediju “Hotel Babilon” u kojem je glumila i njegova žena Mladena. Cijela predstava je bila u duhu jednog blagog humora. Ta predstava je bila na početku njegove karijere kad on još nije bio toliko poznat i drago mi je što su i  drugi prepoznali kvalitete njegovog rada. On je osjetio duh 21.stoljeća i ljudi su to prepoznalijer im je dosta drame i kolinja koje gledaju svakodnevno na TV-u: gledaju razne zločestobe  da vide tko će koga.


-    Da li Vas muzika inspirira kad stvarate svoj rad?

- Najviše me inspirira tišina i prirodno svjetlo.  Volim svaku vrstu glazbe ako je kvalitetna.Kod rada najviše volim slušati klasiku i meditativnu glazbu. Kao učenica u Školi primijenjenih umjetnosti pjevala sam u KUD-u J. Vlahović te sam sa  njima putovala po čitavoj Europi. U Vlahoviću je bio i Frano Parać današnji poznati hrvatski kompozitor  i akademik. Osnovao je VIS O’Hara.Dva člana su bila iz Vlahovića i Edbin Haramina. Bili smo uspješni i nastupali smo na gitarijadama gdje sam ja dobila i pokal “Plavog vjesnika” za vokalnog solistu.Upoznala sam život estrade i uvidjela da to nije za mene. To bi značilo biti stalno na putu po raznim hotelima i pozornicama. Potpuno razumijem Rolling Stonse koji kad im sve dojadi unište cijeli kat hotela. Svatko misli kako je estradni život zvijeda lagan, zato se divim Josipi Lisac koja se uspješno nosi sa takvim životom Ona je umjetnica od glave do pete i najveći talent na našim prostorima.

Što se tiče Josipe Lisac možda sam ja doprinjela njenom početku karijere jer  sam trebala sa O’Harama nastupati pa nisam došla na nastup i  onda su našli Josipu Lisac. Iako dečkima nisam dobro učinila, ali Josipi jesam. Nisam se zamišljala kao pjevačica zabavne glazbe.Upisala sam Muzičku školu solo pjevanje, a u ono doba bavljenje zabavnom glazbom je za njih bio smrtni grijeh.

- Znate lizašto  je iz naših škola izbačena riječ odgoj? Djeca nemaju likovni, glazbeni i tjelesni odgoj, nego kulturu?

- To je krenulo kad su Josip Roca slikar i Radovan Ivančević povjesničar umjetnosti postali tandem. Nekad su đaci u gimnaziji imali klasično crtanje, što je bilo korisno  za razvijanje likovnog ukusa i percepcije. Ali kad su se ova dvojica dohvatila programa dogovorili su povijest umjetnosti u srednjoj školi a crtanje u osnovnoj.A sada uče u osnovnoj školi i teoriju i praksu.U likovnoj kulturi. Ali što sve to vrijedi kad je likovna kultura samo 1 sat tjedno. Iz toga predmeta je ispala čista karikatura. Što se može napraviti za jedan školski sat. Dok đaci raspreme pribor i pospreme pribor prođe jedan sat. Bila sam u ekipi oko reforme novog likovno-umjetničkog programa s težištem na korelaciju s ostalim  predmetima. Inicijativu je pokrenuo savjetnik za likovnu kulturu Tanay. U ekipi su sudjelovali prof. Rosandić, Jadranka Damjanov, Marcel Bačić i ja.Taj program je onda stvarno bio avangardni, a mogla ga je prepisati i Europa. Sada se djelomično  taj program primjenjuje u osnovnim školama. U ono doba gotovo da informatike nije bilo. Danas je težište na informatici, ali bez humanističkih umjetničkih predmeta.  Ljude ćemo pretvoriti u  bešćutnelikove kao iz kompjuterskih igrica. A što se odgoja tiče on je u drugom planu.Ali sad je najvažniji spolni odgoj. O tom potom!?

- Ima li vaše specifično slikarstvo u tehnici papirnatog reljefa među publikom kupce?

- Kad sam imala svoju prvu samostalnu izložbu (1978.) u Galeriji “Vladimir Nazor” jedan se posjetioc vidjevši moje slike vidno se uzrujao uzviknuvši da je to mogla napraviti samo drogirana osoba. U ono doba je to stvarno bilo neobično, a ja sam se samo mogla nasmijati.  Tih godina nitko nije radio takve slike. Moje su slike uglavnom kupovali arhitekti . Jednom prilikom mi je bilo ponuđeno da izlažem svoje slike na otvorenju Klinike. Donijela sam radove misleći da će biti prihvatljiviji za  publiku, a svoje crno-bijele kolaže stavila sam sa strane. A liječnica,  vlasnica klinike izabrala je baš te crno-bijele kolaže na moje iznenađenje kako ta liječnica ima tako istančan ukus. Kada sam saznala da je bila na specijalizaciji  medicine  u Kini i Japanu onda sam shvatila da ona razumije što ja radim. Tom prilikom sam izložila ciklus “Jutra” koja su se sastojala od crne podloge i bijelih papira kao opne koje lebde na kozmičkoj vjetrometini. Ona je otkupila jednu  spermičnu sliku pod naslovom “Noć”. Što se tiče tržišta umjetničke slike se baš i ne prodaju zato jer je srednji sloj koji je kupovao slike je totalno osiromašio,
Inače moji se kolaži  nalaze u Nacionalnoj i sveučilišnoj blblioteci, Modernoj galeriji i Zbirci “B. Ružić” u Slavonskom Brodu.

I još, što se prodaje tiče citirat ću jednog kolegu slikara -kad mu netko dođe i kaže da mu se sviđa određena slika  s idejom da je dobije zabadava, on njemu kaže: “Može, ja tebi sliku, a ti meni novce”.






← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus