11:32, 25. Travanj 2019

aktualni komentar...

Lica bez sjene Marine Baričević

Objavljeno: 13.02.2019 u 12:16
Pregledano 185 puta

Autor: Branka Hlevnjak

Zagreb, 13. veljače 2019. (Icom) - Teško se može reći da Zagreb danas ima neki sustav za izgradnju i dodijelu atelijera likovnim umjetnicima, kakav je bio tridesetih godina dvadesetog stoljeća, kako bi se poticala umjetnost i stvorio temelj za stvaralaštvo. Treba li više ikoga uvjeravati da je svako stvaralaštvo, jednako ono likovno kao i glazbeno nasušna ljudska potreba, te time i očitovanje humanosti? O tim starim atelijerima piše u najnovijoj knjizi  „Lica bez sjene“ Marina Baričević.

Točnije ona piše o umjetnicima koje je kao novinarka susretala u njihovim atelijerima. Posebno je tu niz atelijera u Voćarskoj ulici. Autorica opisuje ozračja druženja koja su se odvijala u Voćarskoj, najčešće u animaciji kipara Velibora Mačukartina. Tu su bili zajednički susreti susjeda Vasilija Jordana, Dragice Cvek Jordan, Zlate i Viktora Goričana, Đurđene Zaluški Haramija i Živka Haramije, Branka Ružića itd.

Prva garnitura umjetnika u atelijerima u Voćarskoj bili su Vilko Gecan, Vladimir Varlaj, Mirko Rački, Oton Postružnik, Kamilo Ružička. Tu je, po sjećanju Dušana Maleševića Krsto Hegedušić stvarao programe za socijalnu skupinu „Zemlja“, Đuro Tiljak posadio nekoliko voćaka. „Nacionalnom panoptikumu  prinosili su tu i Frano Šimunović, Maja Dolenčić, Ante Despot, Ivan Lesiak, Vera Fischer, Josip Poljan, Milena Lah, Ivan Švertasek, Miro Vuco“ itd. nabraja autorica umjetnike, spomenuvši da je Voćarsko umjetničko naselje niknulo tamo zahvaljujući biskupu Baueru, koji je poklonio gradu u tu svrhu crkvenu zemlju.

Druga zagrebačka stara oaza je niz atelijera u dvorištu Medulićeve 12. I tamo su u tom dvorišnom miru i tišini stvarali Ivan Kožarić, Marija Ujević Galetović, Tomislav Ostoja, Nataša Cetinić, Minja Bosanac, Šime Vulas, Stanko Jančić, Stipe Sikirica i još poneko.

Međutim, knjiga predstavlja 22 susreta s 22 umjetnika koji su svoje atelijere imali posvuda, a neke je posjećivala u Rijeci, kao Voju Radoičića, u Labinu Josipa Diminića, u Splitu Vaska Lipovca itd. U kratkim  crtama prisjeća se autorica prvih susreta u njihovim atelijerima te umjetnike opisuje i kao domaćine, od kojih su neki bili bolji a neki u tom smislu nespretni. Sjeća se susreta i s Ivicom Antolčićem, autorom, kojeg smo upravo ispratili zauvijek, opisujući ga duhovito kao“čovjeka s brkovima ozvučenim stalnim smješkom“. Ova je knjiga ujedno i mali spomenar autorice.


← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus