06:34, 15. Prosinac 2018

aktualni komentar...

Vrijeme i duh karnevala u glazbi

Objavljeno: 15.02.2018 u 01:07
Pregledano 507 puta

Autor: prof. Boris Vučina

Zagreb, 15. veljače 2018. (Icom) - U ovom kratkom prikazu   naznačit ćemo  kako se  pokladno vrijeme odrazilo u pojedinim razdobljima glazbene povijesti , od renesanse do novijih vremena, a kroz glazbu Isaaca, Schumanna, Berlioza, Čajkovskog i Dvořaka.
 
Neki kažu da izraz “karneval” potječe od latinske riječi za kola – carrus, koja su još u antičkoj Grčkoj pravljena za svečanost proljetnog dolaska boga Dionisa, a taj su običaj preuzeli Rimljani, te je pučka svečanost praćena i maskiranjem tj. maskama, plesovima i igrama - bile su to jedne od najstarijih zabava” homo ludensa”, kako bi to rekao Johan Huizinga. Kad spominjemo masku, nju su pak Rimljani naslijedili od Etrušćana, a u rimsko je vrijeme izraz persona – ličnost, osoba, ustvari označavao masku, ono što se skriva, a ne osobu samu. Mnogostruke su se sociološke i povijesno-kulturne mijene  zbivale od najstarijih vremena poganstva do današnjih dana. Nešto ćemo o tome natuknuti i kroz opuse skladatelja koje smo uvodno spomenuli.

Zanimljivo je da su svibanj i lipanj u Firenzi u XV. stoljeću bili vrijeme karnevalskih svečanosti. Firentinci su tako slavili svoga zaštitnika, sv. Ivana i povratak proljeća pod maskama i defilirali gradskim ulicama, pjevajući stare “svibanjske pjesme”. Ta je glazba bila plod jednostavnih oblika narodnih pjesama. Lorenzo il Magnifico ( Veličanstveni ), onodobni neprikosnoveni vladar Firenze, književnik i pjesnik i sam je napisao mnogo takvih pjesama, a u njegovo je vrijeme karneval u Firenzi dostignuo svoj vrhunac!

“Palle, palle, palle” – tom su se skladbom otvarale firentinske karnevalske svečanosti. Skladao ju je službeni skladatelj Medicejaca Heinrich Isaac. Palle su predstavljale lopte koje su bile ucrtane u grb vladarske obitelji Medici. Odmah nakon palla često je slijedila skladba “Visin,visin” – pjesma dimnjačara koja je bila puna razuzdanih i besramnih aluzija, kao što to i inače  u karnevalskom ozračju  biva.
 
Klavirski ciklus Roberta Schumanna ( 1810.-1856. )” Papillons” – Leptiri op. 2  nastao je na temelju pretposljednjeg poglavlja romana Jeana Paula Friedricha Richtera, njemačkog romanopisca i pjesnika razdoblja njemačke romantike – “Godine mladosti”.

Na balu pod maskama, za vrijeme karnevala, pojavljuju se braća blizanci Walt i Vult zaljubljeni u istu osobu, Poljakinju Vinu, nastojeći steći njenu  naklonost, koristeći preoblačenje prigodom udvaranja.  Cijeli je ciklus “Papillonsa” podijeljen u 12 dijelova, početak-prva glazbena slika donosi temu valcera na maskenbalu, potom slijede tri minijature- “ Prestissimo”, “Kanon” i ““Presto” te tema lijepe Poljakinje Vine u susretu s blizancem Waltom kad “oboje skidaju maske i njihovi se pogledu susretnu” što je Schumann duhovito predočio pjevnom lirskom melodijom u duhu poljskoga plesa – poloneze. Na završetku ciklusa u Finalu ponavlja se tema valcera s početka,  isprepletena s narodnom pjesmom “Grosvater tanz”,  no “ svjetla u plesnoj dvorani se gase, spušta se noć a sat na zvoniku crkve otkucava šest udaraca” ( te je otkucaje Schumann označio repeticijom tona a u visokom registru). Nastupa tišina nakon posljednjih odjeka sata crkvenoga tornja, a svijet karnevala, koji u viđenju Jeana Paula Richtera i  Schumanna  predstavlja metaforu cijeloga svijeta kao bala pod maskama – gubi se pred našim osjetilima…

Cijeli bismo tekst posvećen temi karnevala i maskama mogli ispuniti djelima Roberta  Schumanna, s obzirom  na to da je osim “Papillonsa” napisao još jedno klavirsko remekdjelo na tu temu - “Carnaval” op. 9 a karnevalsko ozračje prikazao je i - u  klavirsku sonatu uobličenu, djelu “Fašnik u Beču” op. 26.

U karnevalu i prerušavanju i kostimiranju lako dolazi do zamjene identiteta ili  njihove mnogostrukosti, što je Schumannu bilo blisko u psihološkom smislu jer je bio sklon promatrati  i doživljavati samoga  sebe u djelima i glazbenoj kritici kao dvostruku i kontrastnu ličnost s oprečnim osobinama.  U “Carnavalu”   umjesto oprečnih blizanaca Walta i  Vulta pojavljuju se, osim  likova Commedije dell’arte  – Pierrota, Arlequina, Pantalonea i Colombine,  ljudi iz Schumannova života i sam Schumann u  kontrastno glazbeno oblikovanim likovima Eusebiusa i Florestana. Izdvojili bismo iz “Carnavala” izvanredno melodijski oblikovan lik Frederica Chopina koji je također jedan od likova koji čine pokladnu povorku. Pitamo se – nije li Schumann stavio Chopinovu masku na vlastiti lik kad je tako kongenijalno ušao u neumrlu dušu poljskog majstora klavira?

Uvertira “Rimski karneval” op. 92 velikog francuskog majstora romantizma  Hectora Berlioza ( 1803.-1869.) tematski je povezana s njegovom operom o  rimskom renesansnom kovinaru-ljevaču i kultnoj ličnosti junaka - umjetnika – među romantičarima (posebice francuskih ), Benvenutu Celliniju, s čijom se legendom Berlioz upoznao za vrijeme svog petnaestomjesečnog boravka u Rimu 1832./83.g. kao dobitnik prestižne glazbene nagrade “Prix de Rome”. Radnja opere”Benvenuto Cellini” vezana je uz karnevalsko vrijeme koje se odvija u papinskom Rimu u šesnaestom stoljeću, no zbog velikih problema sa cenzorima opera se nije mogla izvoditi deset godina pa je Berlioz iskoristio vrijeme da građu iz “Benvenutija Cellinija” iskoristi  za orkestralnu uvertiru “Rimski karneval” .

Svečani uvod orkestralne uvertire “Rimskog karnevala” temelji se na zboru “Dođi, narode rimski” iz scene karnevala u operi, kao i lirski dio koji je varijacija melodije iz ljubavne scene spomenute opere. Na kraju uvertire slijedi luda karnevalska gužva i urnebesni finale za koji je Franz Liszt rekao da  orkestar zvuči “kao gomila koja je progovorila velikim tutnjećim glasom”, što čitavo djelo čini najuspješnijom od svih Berliozovih uvertira ( napisao ih je sedam ),  iskazujući raskoš i snagu šesnaestostoljetnog Rima i pobjedu stvaralaštva buntovnog umjetnika Cellinija nad brojnim zaprekama.

Temu karnevala i duha poklada skladatelji su glazbenim jezikom iskazivali  ili kao samostalne skladbe ili kao cikluse koji su omogućavali da se raznolikost motiva i sadržaja karnevala iskažu u svoj punini i raznolikosti.

Pjotr Iljič Čajkovski ( 1840.-1893.) uklopio je svoj doživljaj karnevala u klavirski ciklus “Godišnja doba” koji se sastoji od dvanaest glazbenih komada. To je svojevrsni skladateljev pijanistički dnevnik iskazan   u slikama prirode i skladateljevih osjećajnih stanja. “Godišnja doba” pripadaju najistaknutijim djelima ruske klavirske glazbe devetnaestog stoljeća, a objavljena su godine 1876.

U glazbenim slikama  iz seoskoga života ali i gradskog ambijenta( Petrograd ) koje je Čajkovski oblikovao, svoje je mjesto našao i mjesec veljača i njeno pokladno ozračje. Živahan ritam te klavirske minijature i vješto utkani folklorni motivi u toj kratkoj skladbi ocrtavaju taj mjesec karnevala. Kad već spominjemo veljaču, zanimljiva je opaska Frane Barasa u tekstu o Karnevalu odakle tome mjesecu naziv “februar”. Riječ je o svetkovini zvanoj “Luperkalije”, 16. veljače u antičkom Rimu. Toga dana, pred svetištem na rimskom Palatinu, svećenici su kožama žrtvovanih jaraca udarali prolaznike koji su vjerovali da im ti udarci donose obilje i sreću, a nerotkinjama plodnost –“pročišćenje” ( februatus ). Otuda veljači latinsko ime “februar”.

Uz Smetanu, oca češke nacionalne glazbe, Antonin Dvořak (1841.-1904.) najveće je njihovo skladateljsko ime. Njegovo zanimanje za kulturu i folklor Slavena kao šire zajednice naroda izrazio je u nenadmašnom orkestralnom ciklusu “Slavenski plesovi”. Njegov” Carneval” op. 92 isto tako dio je veće cjeline – ciklusa “Slavenskih rapsodija” odnosno i naveden kao  dio trilogije koji pod nazivom “Život” čini središnje mjesto u trilogiji (čine ju još “Priroda” i “Ljubav”).  To orkestralno djelo puno je slavenske melodike te pokladne razigranosti i za Dvořaka svojstvenih brzih prijelaza iz dura u mol .   

Zaključimo: Vrijeme i duh karnevala lijepo je sažeo francuski sociolog Roger Caillois u djelu “Igre i ljudi”. Caillois piše: “Karneval je eksplozija raspusnosti, koja dobiva još određeniji smisao u okviru suvremene represivne civilizacije, a privlačan je zbog slobode koju pruža. Kako se na karnevalu bitno mijenja način ponašanja, on istovremeno znači i svojevrsni prosvjed protiv svih ograničavajućih propisa i društvenih običaja ophođenja. Tko se za vrijeme karnevala naljuti i ne prihvati igru, taj je isključen, jer ne razumije da su trenutno druga pravila stupila na snagu i da više ne vrijede stara. Osiguravajući nepoznatost i otežavajući raspoznavanje tko je osoba pod okriljem maske, karneval istovremeno štiti i oslobađa od odgovornosti i predstavlja neku vrstu ventila – oduška za iskazivanje prigušenih osjećaja i doživljaja te oslobađa od prinuda koje nameće društvo.”
 
No, publicist Frano Boras, komentirajući suvremeni karneval, dodaje da je on danas “izgubio erotske i kulinarske pobude koje su ga nekoć poticale i dovodile do klimaksa na dan Pokladnog utorka. Karneval je danas demistificiran i predstavlja prije svega ambijentalno – turističku atrakciju ili slikoviti odbljesak folklornog nasljeđa.”   






← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus