20:26, 21. Kolovoz 2018

aktualni komentar...

Razgovor s umjetnicom Jadrankom Fatur

Objavljeno: 29.01.2018 u 02:43
Pregledano 206 puta

Autor: Branka Hlevnjak

Zagreb, 29. siječnja 2018. (Icom) - Jadranka Fatur  (Zagreb, 1949.) ugodna je sugovornica koja se vrlo rado upušta o razglabanja o umjetnosti, vrijednostima, kreativnim istraživanjima, uočavajući i poštujući zanatsku perfekciju, vještinu, organizacijske sposobnosti kolega slikara, ali cijeneći ponajprije njihovu maštovitost. S umjetnicom razgovara Branka Hlevnjak

Pitanje - Pripreme za vašu retrospektivnu izložbu rastu. Nije lako sakupiti slike rasute po intitucijama, muzejima i privatnim zbirkama po raznim gradovima?

Fatur - Osnovna motivacija za retrospektivnu izložbu bila je želja raspršene slike koje su nastale kroz četiri desetljeća i nešto više godina vidjeti na okupu. Znatiželjna sam, jer sam neke od njih zaboravila, kao što se u životu zaboravljaju, slučajno ili namjerno, neka razdoblja. Nadam se da će trud i sredstva uroditi plodom, tj. da će biti opravdani ako izložba ispuni edukativne ciljeve i poveže više  generacija.
"Tamna"strana, da tako kažem, takve izložbe značenje je prijeđenog puta i donekle osvrtanje unatrag ili barem kratkotrajno zaustavljanje. Utješno jemožda ipak to da će sama izložba postojati u sadašnjosti.

Pitanje - Počeli ste javno izlagati na Salonu mladih krajem sedamdesetih u stilu tada vrlo aktualnog hiperrealizma?

Fatur - Sa dvadeset i tri godine izlagala sam, igrom slučaja, na 8. zagrebačkom salonu. I premda je kritika bila suzdržana, reprodukcija moje slike pojavila se čak u dva dnevna lista. Rečeno današnjim jezikom, stekla sam podršku medija. To je vrijeme bilo početak omekšavanja tada tvrdih generacijskih granica, kada studenti Akademije, što sam ja tada bila, nisu imali pristup takvim izložbama. U tom smislu počelo se nešto mijenjati. Ono u što sam tada bila sigurna bila je nezadrživa potreba za izlaganjem, drugim riječima za dijalogom, toliko svojstvena mladosti. Slijedile su razne tematske izložbe i naravno, Salon mladih na kojem sam slijedeće 1974. dobila jednu od nagrada. Slika je po nekom automatizmu otkupljena što su dobri tadašnji običaji državnog otkupa jer su radovi završavali u važnim institucijama, i dospjela u Galeriju suvremene umjetnosti, današnji MSU. Nakon godina boravka u depou odabrana je za izložbu u Ludwig muzeju Mađarskoj, i opet čudnom slučajnošću reproducirana na pozivnici te međunarodne izložbe. To nije bilo sve jer je reproducirana i na više internetskih stranica, vrativši se napokon ponovno kući.

Danas mi se čini da sam bila razmažena brzim "uspjehom", i da je on bio više iznimka nego pravilo. To nepisano pravilo može se zapaziti i danas kroz interes usmjeren sasvim mladim umjetnicima, koji prestaje kada ti umjetnici postaju stariji. Svaka sredina pa tako i naša, ima svoj limit što se tiče kapacitiranosti i materijalnih mogućnosti. S tim se većina umjetnika suočava tijekom života, no umjetnici ipak sami moraju preuzeti odgovornost za vlastiti profesionalni izbor.

Hiperrealizam ili fotorealizam, što je teško međusobno razlučiti, ponajprije su termini s kojima sam se suočila na svom početku. Kod nas su bili odraz međunarodnih stilskih pokreta pop – arta i naročito američkog hiperrealizma.Svojim sadržajimainkarnirali su potrošačku kulturu, koja se u tadašnjoj Jugoslaviji još nije bila razvila. Donijeli su vrijednosti modernog društva koje je počela mijenjati tehnologija stvorivši glamuroznost, standard i primjere urbane kulture. Zanemarene i banalne stvari dobile su važnost i stvarnost je dobila neobičnu dubinu i izoštrenost. Taj pomak omogućio je i novu osjećajnost.

Hiperrealizam kao stil kod nas nikada nije postao masovna pojava. U Hrvatskoj sredini, mislim više na zagrebački likovni milje,  induciran je antagonizam između apstrakcije i figuracije koji je podgrijavan desetljećima. Figuraciji se bez obzira koje provenijencije bila, željelo imputirati ne samo tradicionalizam nego i dodati političke atribute socrealizma. Spektar figurativne umjetnosti ipak je bio toliko širok da se to nikada nije moglo i dokazati.

Pitanje - Danas je taj pristup figuraciji doživio svoj revival, pa ste temeljem toga učestvovati na izložbama u Londonu, Budimpešti?

Fatur - Iako nisam bila u Berlinu, do mene je doprlo kako je taj grad zadnjih godina središte obnove stilova šezdesetih i sedamdesetih, odnosno sadržaja masovne kulture koji su se našli u središtu interesa umjetnika i kritike tog vremena i danas se obnavljaju. Možda će netko kroz neko vrijeme hiperrealizam nazvati vrstom žanr-slikarstva zbog tema koje je afirmirao. Utjecaj ovih pokreta bio je inspirativan, premda se nametalo samo po sebi da je umjetnikov izbor uvijek osoban i poželjan kao takav, a da "bezličnost" koja garantira čistoću stila ne može trajati dugo. Tako je barem bilo kod mene. Sve teme koje sam slikala i u počecima i kasnije bile su autobiografski proživljene, dakle emocionalno doživljene. Izlagala sam dosta u to vrijeme, a zanimljivom smatram anegdotu koja je nastala kao posljedica jedne takve izložbe, a dovršila se punih trideset godina kasnije.

Sudjelovala sam 1977. godine kao jedna od troje jugoslavenskih predstavnika na 9. festivalu slikarstva mladih u Cagnes-sur-mer, u Fancuskoj. Istovremeno sam dobila jednogodišnju stipendiju francuske vlade za specijalizaciju na Beaux-Arts-u u Parizu i potpuno su me apsorbirale nove okolnosti - pariška sredina, učenje jezika, bavljenje slikarstvom u novim okolnostima. Na izložbu u Cagnes-sur-mer sam zaboravila. Radove s izložbe je nakon završetka preuzela moja obitelj. Prošlo je zatim trideset godina kada sam na internetu, u Oxford Literary Review, primijetila napis o ovoj izložbi i svoje ime u pozitivnom kontekstu.

O 9. festivalu slikarstva, što je bila međunarodna, tada poznata izložba, pisao je kritičar Jack Lowenstein u Edinburg University Press i u pratećim fotografijama primijetila sam reprodukciju jedne svoje slike. U tekstu se isti kritičar osvrnuo na moj rad smatrajući ga boljim i bliskijim hiperrealizmu od tada treće nagrađene američke umjetnice čiji je realizam korespondirao više s 19. stoljećem nego sa sadašnjošću. Tako se priča jedne od mnogih izložbi na kojima sam sudjelovala dovršila puno godina nakon početka. Ne znam što bi se dogodilo da sam o tome saznala za vrijeme trajanja izložbe ili svojega boravka u Francuskoj? Da li bi mi pomoglo u kontaktu s galerijama?

Svojedobno sam dobila vijest da je Muzej suvremene umjetnosti u Budimpešti zainteresiran za otkup jedne slike, ali ne znam što se dogodilo da se to nije realiziralo. Nisam ih osobno kontaktirala. Slike iz fundusa MSU-a posudili su kustosi Ludwig muzeja iz Budimpešte za tematsku izložbu o evropskom fotorealizmu, kojega su komparirali sa slavnim američkim slikarima iz zbirke ovoga muzeja.

Pitanje - Zapravo je riječ o socijalno angažiranom slikarstvu, koje nije toliko uprereno protiv društvenih nepravdi poput predratnih „Zemljaša“ i njemačkih ekspresionista (Dix i Grosz) ali svakako je pripadao popularnoj kulturi koja je afirmirala marginalije svakidašnjice.  Otuda Zetov autobus, penjanje na tramvaj, lift, telefonska govornica i slično.

Fatur - Pogled svake generacije odmiče se od teorijski i praktički apsolvirane pozicije prethodnika, njihovog stilskog, životnog i generacijskog ciklusa. Smatrala sam da unatoč općem okviru trebam iznijeti svoje zahtjeve i stavove koji će se razlikovati od prethodnika onoliko koliko je potrebno da bi se ispravili neki njihovi propusti, i da bi se donijeli drugačiji odgovori i postavili novi problemi. Uvijek je, pa i u tome, prisutno osobno iskustvo, tj. nešto što nije postojalo prije nego se reagira na vlastiti način. Svi prethodnici su dio osobne kulture i civilizacijske, te na neki način "posvojeni".
 
U mojem slikarstvu dogodila se sprega unutrašnjeg i vanjskog, oblikovnog i i osjećajnog. Prve slike su bile stroge, pune odgovornosti prema ovim omjerima i usmjerene na traženje istine o stvarnosti. Mislim da sam u počecima težila doseći samu zbilju, koja se naravno također morala imaginirati unatoč fotografskim zabilješkama. Snaga oblika koje sam u novom svjetlu vidjela samu me zapanjila. Moj interes su zadobili simboli novog vremena, naročito oni koji su sugerirali zjedništvo među ljudima – prijevozna sredstva, poštanski uredi, telefoni, brodovi, aerodromi. Naglasak će se s vremenom sa oblika početi premještati prema koloritu i to je logično. Isto tako se nakon više godina ono opće i "bezlično" moralo povući pred intimnijim sadržajima, na pr. portretima i interijerima. U životu umjetnika to su prirodni procesi ali za svaki od njih potrebna je odlučnost jer se mijenja poruka, a ona se odražava i u dijalogu i u recepciji. Za mene su oblik i materija u neraskidivoj vezi. Koncepcija djela uvjetuje i materiju.

Svaka umjetnost govori o društvu. U slučaju hiperrealizma to je vidljivo i raspoznatljivo, ali nije naglašeno kao u slučajevima koje ste naveli. Onda se radilo o ekspresionizmu koji je potencirao neke značajke i pojave, namjerno ih izobličio, karikirao s ciljem proizvođenja efekta - teze.

Hiperrealizam posjeduje izvjesnu ekvidistancu pa i neutralnost u odnosu na raniju socijalnu umjetnost. Možda se više bavi ljepotom, bilo da se radi o ljudskom osobama, automobilima ili pejzažu. Način na koji se lijepo predstavlja povezano s načinom slikanja, teži izazvati čuđenje i očaranost. Možda se na taj način vraćaju nekada napuštene vrijednosti ponovno u slikarstvo.

Pitanje - Današnji fotorealizam čini se više pripada temi „selfija“ i portreta, nekoj vrsti masovne opsjednutosti sebstvom?

Fatur - Današnji fotorealizam s pravom možemo držati različitim. Prvo, zato što se pojavio u drugom vremenu i što su njegove pobude time drugačije. Radi se o drugoj generaciji umjetnika. Možda su ga ipak zadužili novi mediji, barem onoliko koliko su hiperrealizam sedamdesetih zadužili fotografija i reklame? Trebalo bi se zapitati u kolikoj mjeri današnja tehnologija potiče narcisoidnost sugerirajući povećanje osobne moći i kako su time nadvladana pitanja bitka, smisla i transcendencije. Možda stoga dojam neke bezazlenosti u ovim slikama zbog sadržaja ili otuđenost zbog odustajanja od traganja za dubinom? Neka opća lakoća postojanja. Ne treba čuditi nakon što se tehnologijama dalo značaj svemoći.

Idoli ili kumiri nove vrste zamjenjuju misaonost i skrupule. Sve je možda, lagano i površno. Ne bi li za početak dobro došla makar sumnja u takve blagodati? Barem mala sumnja i pokušaj vezanja uz prirodne resurse.

Pitanje - Slikom Kralja s rukavicom odgovarala ste tadašnjem izazovu instalacija, to jest postave kao novog likovnog fenomena koji se igrao s dvije realnosti: iluzornom i fizičkom?

Fatur - U svojim počecima zamišljala sam trodimenzionalne slike. To je trebalo pojačati namjeru za prostornošću. Mene je plastičnost interesirala još u mladenačkoj dobi jer sam kiparstvo držala alternativom svojoj slikarski zamišljenoj budućnosti. Kada u slikarstvu pokušavate prikazati nešto iluzionistički, automatski pomišljate na prostorne odnose i što se s njima događa kada se prostor reducira na dvije dimenzije. Zato sam, da bih pojačala stvarnost iluzije¸ posegnula za konkretnim prostornim elementima. Ne smatram da sam išta time izumila. I kod drugih umjetnika, onih svjetski slavnih i poznatih kao i kod ostalih, ja prepoznajem takvo razmišljanje. Kod mene ono nije bilo dugotrajno nego se zadržalo kao "ispomoć " u nekoliko primjera da bi ga nadvladala samim slikarstvom. Osim slike "Kralj i ja" slično sam htjela postupiti u slici "Tramvaj br. 2" gdje je isprva zamišljena oslikana figura u prirodnoj veličini koja u prostoru stoji u relaciji prema slici. Na slici "Telefon" to je bila konopcem vezana mala platforma na koju je gledatelj mogao stati i promatrati sliku. Tu sam se htjela umiješati u njegov doživljaj. Planirala sam happening i neke izloške sasvim ambijentalne bez slikarskih elemenata. Ali nakon ulaska u slikarstvo shvaćam da mi ono sve to može dati. Trodimenzionalnost se u slikarstvu može vrlo dobro predočiti što nas ponovno približava teorijskim razmatranjima renesanse i traktatima kao analitičkoj komponenti umjetnosti proizašloj iz nove samosvjesti, spoznaje i filozofije koja se ponovno otkrivala. Takve rasprave dale su slikarstvu intelektualnu prednost pred drugim umjetnostima, naravno, u onom renesansnom vremenu.

Pitanje - Kao udovica kipara Ratka Petrića zalažete se da se dovrši ono što je on počeo a to je Park skulptura u Zadru kao i memorijalna galerija. O čemu se točno radi i kako idu stvari?

Fatur - Iznenadnom smrću kipara Ratka Petrića ostali su nedovršeni njegovi planovi o parku skulptura u Zadru na lokalitetu vlastita vrta u Belafuži, i memorijalni centar gdje bi se sakupila sva njegova djela, čuvala, obrađivala i izlagala.
 
Izgrađen je depo u kojem je smještena većina djela koja su se nalazila u ateljeu u Jakovlju, a još prije toga u vrtu su postavljene Ratkove skulpture iz različitih razdoblja stvaralaštva. Ima ih za sada deset s mogućnošću povećanja broja odljevima originalnih radova. To su replike postojećih radova u drugim materijalima ali i odljevi radova u bronci i aluminiju, kao i varijacije izrađene u trajnom materijalu zbog otpornosti na vanjski prostor. Park skulptura je prošle godine zaštićen preliminarnom zaštitom Ministarstva kulture, Konzervatorskog odjela u Zadru, što je izuzetno laskavo ali obavezuje obitelj na veće napore zbog održavanja i čuvanja. Iznimno veliki opus Ratka Petrića traži stručnu zaštitu i institucionalnu podršku, gdje prije svega mislim na Narodni muzej u Zadru na čijem se području zbirka djela Ratka Petrića nalazi. Atelje, fundus i park skulptura sadrže izniman potencijal, kako izlagački, za prezentaciju ukupnog djela Ratka Petrića, i kontekstualizaciju tog djela u hrvatskoj umjetnosti i međunarodnim relacijama za što postoje određene predispozicije u njegovom izlaganju tijekom života u drugim sredinama. Brojne aktivnosti kojima se bavio bilo kao umjetnik ili organizator umjetničkih projekata poput Aleje skulptura na savskom nasipu i Kiparske kolonije u Jakovlju, u kojima je znatnu energiju i vrijeme posvetio djelima svojih kolega, ostavile su za sobom opsežnu dokumentaciju koju treba istraživati i obraditi, ali i čuvati. Sve to bi se moglo realizirati uz pomoć institucija na lokalitetu Parka skulptura, ateljea i depoa uz stručnu pomoć.
 
Uz preporuku Ministarstva kulture nasljednici su Gradu Zadru ponudili otkup Parka skulptura s izgrađenim objektima i fundusom. Čekamo njihov odgovor, zapravo sastanak za razgovor o detaljima. Vrijeme koje protječe ne ide u prilog djelima zbog sadašnjih uvjeta pohrane koji nisu idealni.
 
U javnim prostorima grada Zadra Ratko Petrić je već dulje prisutan i poznat po spomeničkom opusu, naručenim skulpturama koje su samo jedan aspekt njegovog ukupnog djela i morfološki različit od najpoznatijih radova kojima se afirmirao. Mogućnost objedinjavanja cjelokupnog djela Ratka Petrića u rodnom gradu svakako je vrijedna pažnje i ne bi je trebalo zanemariti. To je bila i njegova želja, dovesti sva svoja djela u Zadar.

Pitanje - Upravo ste angažirana oko zadnje knjige iz ciklusa „Priče o Rudini – Kronika“?

Fatur - Iznimno sam zadovoljna što će u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Hvaru biti tiskana četvrta knjiga "Priča o Rudini", Rudinske kronike. Zamišljena je isprva kao središnja i prethodne su knjige vodile prema njoj. Prve tri knjige objavljene su uz pomoć Udruge za promicanje oblikovanja i umjetnosti – DesignArt, Zagreb. Htjela bih od srca zahvaliti akademiku Tonku Maroeviću na prepuruci za izdavača. Tekst je pripremljen i tiskanje se očekuje ovih dana. Da pričekamo za komentar?

Pitanje - Rudine su dakle mjesto vaših ljetovanja i odrastanja. Zaljubljena na svoj način u povijest ovog naselja htjeli ste ga zaštiti kao etno-selo? Teško provedivo, jer život traži promjene, a s druge strane nisam sigurna da dobro upravljamo kulturnom baštinom i znamo je mudro iskoristiti?

Fatur - Mala Rudina na otoku Hvaru rodno je selo moje majke, što je razlog zašto sam tamo dolazila. Sveukupno, prepoznala sam je kao mikrouniverzum, mali i harmonični svijet koji je nažalost iščeznuo pred naletom novoga doba. Međutim, vrijednosti na kojima je bio sazdan svijetle poput svjetionika i dalje i mogu postati orijentir za sutrašnjicu. Mislim da se ništa ne gubi i ne nestaje nego se samo preobražava u neke nove oblike.
 
Pokušaj zaštite naselja i ambijenta izgleda mi kao ulazak u životnu džunglu, u surovi svijet interesnih područja. Dodirujemo pravne i vlasničke odnose, ekonomiju...
Deklarativno isticanje vrijednosti kulturnog nasljeđa sukobljuje se u praksi s gustom mrežom mnogih interesa, vlasništva i privređivanja. Nažalost, otkrivam kako je zbog toga recepcija zaštite doživljena više kao negativna društvena pojava. Šteta je najviše zbog nepovratnog gubitka nekih vrijednosti. Naime, ako se devastacije na vrijeme ne spriječe, više se nema što čuvati. Izgubljeno je. Što je istinski interes? Javno dobro i dugoročna korist ili partikularni interes i privatna korist? Tko mora o tome odlučiti? Ako se želi nešto zaštititi mora se istrajati u takvoj odluci. Paradoksalno je da zaštićivanje postoji kao administrativna odluka koja nema praktičnu provedbu.


Pitanje - Na ALU gdje ste još nedavno predavala i oduševljeno ste se zalagala za umjetničke doktorate, koje mnogi ismijavaju barem što se titule tiče. Riječ je zapravo o nekoj vrsti poticaja k istraživanjima?

Fatur - Doktorski i specijalistički studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pojavili su se kao dio Bolonjskog procesa u reformi visokog obrazovanja. Oni su internacionalna pojava i dio visokog obrazovanja u svijetu koje je Hrvatska prihvatila. Naša sredina, kako kažete, možda je novu titulu u umjetničkom području dočekala s podsmjehom, no za sve to postoje drugi razlozi. Umjetnička zvanja nasljednici su i pronosioci humanističkog svjetonazora, a kulturološki predstavljaju izvorne težnje čovjeka za slobodnim izborom, kreativnošću, spoznajom, i napokon, dobrobiti za ukupnu zajednicu.

Današnji društveni položaj umjetnika je marginaliziran, doprinosi umjetnosti nedovoljno se uvažavaju u životu i možda otuda nastaju stagnacije zbog kojih se moraju mijenjati neka konzervativna shvaćanja. Svijest o važnosti umjetnosti za društvo globalno se povećava ali je ne prati adekvatan društveni status koji postoji kod znanosti. Kako ste napomenuli, studij potiče istraživanje u umjetničkom području za čiju bi realizaciju bez takvog poticaja trebalo daleko više vremena, i pitanje bi li se uopće ostvarilo. Sistematičnost kojom se provode takva istraživanja samo su poticaj nečemu čime se umjetnici odavno bave. Mene osobno proces doktorskog studija podsjeća na modernu verziju traktata. Teorijska razmatranja umjetnika moderne poput Kandinskog i Klea, Mondrijana, što su ako ne traktati, kao i brojni umjetnički manifesti?
 
Današnja spoznaja o većoj društvenoj ulozi umjetnosti i o kreativnosti kao ciljevima obrazovnog procesa, donosi i spoznaju o istaknutoj ulozi umjetnika.

Šteta je što se doktorski studij na Akademiji likovnih umjetnosti tiho ugasio. Već pet godina ne upisuju se novi polaznici unatoč interesima za ovaj studij domaćih i stranih kandidata, a sve sadašnje obrane doktorata potječu od ranijih upisa.

Pitanje - I za kraj jedno standarno pitanje: Sporo i pedantno slikanje ima svoju visoku cijenu. Kako se vi snalazite na tržištu umjetnina? Može li si tko uopće priuštiti takav rad?

Fatur - Mislim da postoje neke predrasude o navodnoj skupoći takvih slika pa to postaje izlika. Visina cijena često ovisi o reklamnoj mašineriji i njezinoj uspješnosti kod publike nego o dugotrajnosti slikanja. Postoji tržište umjetnina koje je sigurno stvar dogovora i interesa a formira se prema popularnosti nekih umjetnika. Sve to oscilira i nema puno veze s duljinom slikanja neke slike.
Kao što mene nitko ne tjera slikati na ovaj način, ne treba nikoga tjerati da kupuje takve slike. S tržištem zapravo nemam nikakvih kontakata.










← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus