11:17, 23. Lipanj 2018

aktualni komentar...

Ljubomir Cota: Arhitektura naša svagdanja

Objavljeno: 15.02.2018 u 00:16
Pregledano 170 puta

Autor: Branka Hlevnjak

Zagreb, 15. veljače 2018. (Icom) - Rijetke su knjige kao što je ova Ljubomira Cote u izdanju „Konture“ (2017.) koje kroz autobiografske zapise, autorske opise, osvrte i stavove donose sliku o tekstopiscu koji je javnosti poznat kroz drugi medij izražavanja. Takvi su zapisi dragocjeni materijal kasnijim interpretatorima, u ovom slučaju Cotina arhitektonskog djela, koje je već djelomično zabilježeno u povijesti suvremene hrvatske arhitekture u djelu značajnog autoriteta u tom području prof. Ive Maroevića.

Nadalje, povijest arhitekture ovom je literaturom obogaćena za meritorno mišljenje o arhitekturi samoj i to iz pera arhitekte-praktičara, onog koji se bavio arhitekturom kao stvaralačkim radom, čime prinosi rekonstrukciji vladajućeg mišljenja, ponašanja i vrednovanja za doba na koje se autor osvrnuo.
Iz Cotinih bilježaka razaznaju se i problemi iz prakse, sustav odnosa u timskom radu koji dovodi do realizacije arhitekture te je zanimljiv i s aspekta antropologije i sociologije.Sadržavajući opće stavove o arhitekturi i preslagujući uobičajene definicije Cotine bilješke poticajne su mladim autorima koji unutar poznatih i priznatih autoriteta tragaju za alternativom i stvaranjem vlastitih stavova.Budući da je knjiga autobiografska pisana s potrebom da autor rekapitulira i preispita vlastite stavove, misli i objasni probleme koji su ga pratili u njegovu radu, tekst je otvoren i polemičan, ne podilazi, niti ima pretenzija na bilo što više osim sistematiziranja elemenata za vlastito brendiranje.

Knjiga je podijeljena na pet tematskih cjelina: O arhitekturi, Arhitektura danas, Neki projekti i osvrti, Moje Graditeljstvo.

Pretpostavka svake arhitekture je koncept, te je dakle arhitektura, zaključuje Cota a priori konceptualna, štoviše, kako se bavi organizacijom prostora i njegovim uobličavanjem  „za čovjekovo bivstvovanje i djelovanje, vođena imanentnom logikom funkcionalnog“ Cota zaključuje da je ona „osuđena“ na klasičnu likovnost, dakle i na estetiku (ljepotu).U potrazi za ljepotom Cota zamjera suvremenoj arhitekturi način na koji to traži. Osuđuje samodopadnu ljepotu, umjetnost radi umjetnosti i svim silama želi osvjetliti modernu misao koja se izboravala za arhitekturu koja polazi od premisa funkcija-konstrukcija-dobro-lijepo. Navodi Mies van der Rohea kao uzora jednostavnosti. Međutim, autor mnogo dublje analizira razdoblje postmoderne i rušenje autoriteta kao i vladajuće stanje u Hrvatskoj u kojoj je „Ego uvijek jači od djela“. Nepoštivajući prethodnike stalno tapkamo na mjestu. Ne napreduje se jer se ne nadograđuje; naprotiv, Cota navodi sustav kojim se sve neprestano ruši.






← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus