07:55, 22. Kolovoz 2017

aktualni komentar...

Aspekti suvremene glazbe - što je minimalizam?

Objavljeno: 18.04.2015 u 07:49
Pregledano 8400 puta

Autor: prof. Boris Vučina

Zagreb, 18. travnja 2015. (Icom) - U subotu, 18. travnja 2015. počinje 28. Muzički biennale Zagreb, međunarodni festival suvremene glazbe, koji će trajati sve do 25. travnja. To je prigoda da čitateljima približimo suvremenu glazbu prikazom glazbenog minimalizma kao jedne od aktualnih sastavnica suvremene glazbe. Piše: prof. Boris Vučina

U Zagrebu je prije nekoliko tjedana predstavljena knjiga akademika Viktora Žmegača „Strast i konstruktivizam duha“ - Temeljni umjetnički pokreti 20. stoljeća“, što našu  skicu o minimalizmu kao jednom od stilskih odrednica suvremene i moderne glazbe čini izrazito aktualnom!
Muzikolog Nikša Gligo u „Pojmovnom vodiču kroz glazbu 20. stoljeća“ piše da je minimalizam naziv za vrstu glazbe koja se pojavila šezdesetih godina 20. stoljeća  u SAD-u,  usporedno s „minimalističkom umjetnošću“ - slikarstvom i kiparstvom. Sam je umjetnički pokret minimalizma pokrenut idejama skladatelja, pjesnika i drugih umjetnika koji su se u svojim radovima odrekli uobičajenih umjetničkih formi i stilova.

Termin „minimalizam“ skovao je g. 1963. filozof Richard  Wolfheim, kako bi opisao suvremena umjetnička djela koja temelje vlastitu  estetsku vrijednost na paradoksalnom nedostatku umjetničkog sadržaja!!!

Ako pođemo od temeljne teze Viktora Žmegača da se umjetnost druge polovice 20. stoljeća ne može shvatiti bez stilskih kretanja s prvih tridesetak godina tog istog stoljeća, moramo naglasiti europske korijene minimalizma - geometrijske apstrakcije slikara udruženih s Bauhausom, U djelima Kazimira Maljeviča (bijeli kvadrat na bijeloj pozadini) i drugih ruskih konstruktivista, Pieta Mondriana te pokreta drugih nizozemskih umjetnika udruženih u pokret De STILJ  te djela rumunjskog kipara Konstantina Brancusija.

U preteče „minimalista“ možemo ubrojiti francuskog skladatelja YVesa Kleina – koji je 1949. napisao „Monotonu simfoniju“ u kojoj jedan te isti akord traje 20 minuta, nakon čega slijedi isto toliko tišine te američkog autora La Monte Younga i njegov Trio za gudače (g.1958.) koji je opisao kao „prvo djelo u povijesti glazbe koje je potpuno skladano od dugih zadržanih tonova  i tišina“.

Geslo minimalista glasi: više je manje, manje je više. Umjetnost počinje  oslobađanjem od prirode (ta je misao u temeljima umjetničkih pokreta s prvih desetljeća 20. st. - prestanak oponašanja vanjske stvarnosti!).

Karakteristično je za minimalnu glazbu naglašeno meditativno ozračje i neka vrsta zvukovnoga kontinuuma. Glazba je jednostavna i lako pojmljiva, vrlo duga, planirana ili spontana zvukovnog procesa, no nije kruta već sa skromnim variranjem i nježnim „faznim pomacima“ - ime za tehniku koju je razvio američki skladatelj Steve Reich, u kojoj dvije podskupine u sastavu počinju sviranje istim  melodijsko - ritamskim uzorkom (engl.izraz „pattern“), ali onda jedna skupina počinje ubrzavati sve dok, nakon što je bila neko vrijeme izvan „faze“ druge skupine, obje ponovno počinju svirati uzorak  istodobno.

Dobar je u tom smislu primjer američkog  skladatelja Terryja Rileya, jednog od začetnika minimalizma. Njegov album „Duga u zakrivljenom zraku“ inspirirao je, među ostalim i glazbu „Tubular bells“ Mikea Oldfielda i TV seriju BBC-a “Vodič kroz Galaksiju“ Douglasa Adamsa.

Spomenuti američki skladatelj Steve Reicha, počeo je skladati minimalističku glazbu e da bi osnovao vlastiti ansambl izvodivši vlastite skladbe. On je učestalo koristio „fazni pomak“, koristivši dva i više magnetofona istodobno te nakon toga počeo stvarati  minimalističke skladbe s perkusionističkim (udaraljke) instrumentima. Reichov stil skladanja utjecao je na mnoge skladatelje, tako da kritičar Andrew Clements smatra da je Reich promijenio sam tijek povijesti glazbe (!), a skladatelj Kyle Gann smatra ga najvećim američkim živućim skladateljem.

Jedna od najpoznatijih skladbi u duhu minimalizma je „Drumming“ Stevea Reicha (napisana 1971.). Skladba se temelji na upornom ponavljanju kratkih ritamskih motiva uz neznatno variranje. Hipnotičko ponavljanje ritamskih uzoraka udaraljki opčinili su Reicha tijekom putovanja po Africi g.1970. Po njegovim riječima, ovo putovanje potvrdilo je njegovu intuiciju da akustički instrumenti mogu proizvesti glazbu koja je zvukom zaista bogatija od elektroničke.

Dobro je znana i skladba Stevae Reicha „City life“- skladana g. 1995. za 2 flaute, 2 klarineta, 2 oboe, 2 vibrafona, 2 klavira, 2 samplera,udaraljke,gudački kvartet  i kontrabas. Ima pet stavaka, koje čine svojevrsni kolaž svakodnevnih zvukova, uključujući i konkretne šumove predgrađa New Yorka. Naravno,i u ovom Reichovom djelu prepoznatljive su repetitivne strukture i uzorci kao nezaobilazni dio minimalističke glazbe (na likovnom bi ih planu mogli lako povezati s „repetitivnim“ kolažima i slikarijama američkog najznačajnijeg pradstavnika pop-arta, Andyja Warhola).   

Uz  Stevea Reicha najpoznatije je ime minimalističke glazbe drugi američki skladatelj – Philip Glass, čiju su operu „Satyagraha“ („snaga istine“, koja je postala istoznačnicom za“ pasivni otpor“ Mahatme Gandhija) mogli vidjeti posjetitelji Metropolitan prijenosa uživo u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog  prije dvije sezone.

Glass (rođen g.1937.) je, kao i Steve Reich, studirao na Julliard glazbenoj školi, nakon koje je otišao u Paris na usavršavanje kod znamenite skladateljice i pedagoginje Nadie Boulanger. Sam Glass kaže da je  indijski svirač sitara Ravi Shankar imao na njega bitan utjecaj, otkrivši mu „hipnotički sastojak indijske glazbe“.
Opera „ Einstein na obali“ iz g. 1976. donijela mu je početnu slavu i priznanja,  nakon čega je Glass imao otvoren put ka američkoj glazbenoj sceni, dobivši tako, kako sam kaže „bitku protiv newyorške skladateljske „serijalističke mafije“ (riječ je o specifičnoj tehnici skladanja, tzv. „serijelnoj“) koja nije trpjela nikog tko ne  bi skladao na njihov već potrošen okoštali način.

Glassova „Glazba u dvanaest dijelova“  uslijedila je nakon prestanka suradnje sa Steveom Reichom i stvaranja vlastitog ansambla koji uključuje vokale, klavijature, sopran saksofon, flaute itd.. Navedena skladba zamišljena je kao ciklus koji sumira sva Glassova skladateljska dostignuća od 1967.g. do 1974. (ukupno traje četiri sata!!!).

Steve Reich je u jednom interviewu na pitanje tko pripada sljedbenicima njegove glazbene minimalističke koncepcije spomenuo, među ostalim, i estonskog skladatelja Arva Pärta (rođenog g. 1935.). Estonskog skladatelja povezuje se u mnogim prigodama s takozvanim „sakralnim minimalizmom“. Naime, Pärt je skladao dobrim dijelom u vremenima postojanja sovjetske željezne zavjese te je njegov put u sakralnu tematiku bio način da pobjegne iz čvrstoga stiska socijalističkog realizma, kako tematski, tako i stilski, stvarajući vokalne zvučne blokove koji su napustili estetske zasade Bartoka, Šostakoviča, i skladatelje druge bečke škole: Berga, Weberna i Schoenberga čiji je glazbeni jezik bio većini prosječnih slušatelja odveć nedostupan i nerazumljiv.

Dakle, okruženje u kojem je skladao Pärt bilo je posve drukčije nego ono u Sjedinjenim američkim državama, ali je polučilo srodne skladateljske postupke - „manje je više“.
    
Onima koji bi „posegnuli“ za slušanjem opusa estonskog skladatelja preporučujemo Pärtovu skladbu „Cantus“ u spomen velikom britanskom skladatelju, Benjaminu Brittenu ( njegova se stota obljetnica rođenja obilježavala na globalnoj razini)

„Cantus“ - orkestralna partitura predstavlja svojevrsnu elegiju - jezgrovitu i hipnotičku, iskazanu mješavinom arhaizma i minimalizma. U žalobno ozračje uvode nas zvuci udaljenog crkvenog zvona koje postupno okružuju gibanja gudača skalama a - mola. Svaki se instrument udružuje jedan s drugim u stalnom ritmičko - melodijskom tkanju cjeline koja slušatelja kao da prigrljuje u jedinstven doživljaj dostojanstvene tuge i opraštanja.

Na naše pitanje iz naslova „što je minimalizam“ odgovorio je jezgrovito u jednom razgovoru američki skladatelj John Adams (također „minimalist“) :

„Minimalizam je glazba statičke, nepokretne harmonije, ritamskog uzorkovanja („obrazaca“) i ponavljanja odabranog glazbenog materijala. Njegova je svrha da se reducira glazbeni materijal, da se odbaci suvišno! Korijeni minimalizma vode do radova Erica Satiea i Johna Cagea te glazbe Afrike, Balija i Indije.  Minimalistička glazba može u konačnici dovesti slušatelja do hipnotičkog efekta, nalik transu i promijenjenom stanju svijesti.“

  

← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus