20:06, 16. Prosinac 2017

aktualni komentar...

Farrel, roman o usponu i propasti revolucionarne misli među Hrvatima u Americi

Objavljeno: 12.11.2017 u 01:33
Pregledano 115 puta

Autor: dr. Damir Pešorda

Zagreb, 12. studenoga 2017. (Icom) - Novim romanom Farrell Aralica je  zaokružio svoju razgranatu romanesknu obradu života življa dalmatinskog zaleđa kroz povijest jednom dosad neobrađivanom temom. Od Propasti Magnuma, pripovijestiu kojoj literarno obrađuje događanja u tom prostoru još u rimsko-ilirska vremena, do opsežnog autobiografskog romana Sjene, radnja kojeg se ukorjenjuje u povijesti i seže u suvremenost, Aralica je taj prostor tematizirao u brojnim romanima i pripovijetkama. Gotovo da nema povijesnog razdoblja ni životno važne teme za taj prostor koji - kako ga nazva Benjamin Tolić -Homer iz Promine nije zahvatio. Doduše, glavni junak romana Farrell Gašpar Grbeša nije iz Zagore nego s obale, ali hrvatska emigrantska zajednica u industrijskom gradu Farrellu – koja je u središtu piščeve pozornosti – jest sastavljena od Hrvata i s obale i iz zaleđa.
 
Roman je podijeljen na tri dijela: Sablazan, Zekani i Ispovijed. U prvom dijelu opisuje se dječaštvo i mladost Gašpara Grebeše Bilonjića kojega otac kao bistro dijete šalje u ''popovsku gimnaziju'' želeći da jednog dana od njega postane svećenik. No, Gašpar svećenikom ne želi postati, nego, uortačivši se s židovskim trgovcem iz splitskog Geta Simeonom Zuppom, bilježi za Zuppin račun po okolnim selima kršne mladiće kao kandidate za rad u željezarama u dalekom američkom gradu Farrellu. Gdje uskoro i sam odlazi, ali ne kao običan radnik nego kao poslovan čovjek, iako pripovjedač porijeklo njegova novca ne objašnjava podrobnije. Što se točno dogodilo i kako je Gašpar došao do prvog kapitala, saznajemo kasnije. U Farrellu ulazi u zajednički posao s Nikolom Revačevićem, vlasnikom najuglednijeg hrvatskog burtha, to jest svojevrsnog pansiona za rudare samce, u tom gradu.  Prvi dio romana završava scenom odbijanja svećenika Davida Zrne da pričesti Gašpara jer se ovaj nikada nije ispovijedao, a redovito se pričešćivao. Iz Gašparove ispovijedi u završnom dijelu romana saznajemo da je Zrno imao i te kako dobre razloge da Gašparu uskrati pričest.
 
U drugom dijelu, Zekani, prikazana je Gašparova komunistička faza te, vezano s njom, uspon radničkog pokreta među Hrvatima koji su došli na rad u Ameriku.  To ime Zekani dobili su po Zekanu Karanovu, Bugarinu koji je s još dvojicom sindikalista, jednim Grkom i jednim Poljakom, došao neznano odakle i od koga poslan ili pozvan u Farrell boriti se za radnička prava i širiti komunističku promidžbu. Kako u Farrellu nije bilo Bugara, Zekan se prilijepio uz hrvatsku zajednicu, a nakon što je Gašpar Bilonjić, otpavši od crkve, odlučio iskoristiti tu novu ideologiju za neke svoje planove, i uz njega. Ime Zekani, objašnjava pripovjedač dobro je pristajalo Gašparovim i Karanovljevim pristašama jer je s jedne strane zvučno asociralo na zvekane, a s druge je strane kao često ime za konja također dosta govorilo o naravi tih tvrdoglavih nepismenih i polupismenih seljaka, za nevolju radnika u američkim željezarama.

U trećem dijelu pripovijeda se o Gašparovu povratku u rodni kraj. Vraća se kao netko tko je u emigraciji uspio i silno obogatio, sa suprugom Marinom Fanjek, kćeri farrellskog gradonačelnika. No, prava je istina da je Gašpar, zapravo, morao pobjeći iz Amerike kako bi sačuvao živu glavu. Netko moćan je odlučio očistiti Ameriku od virusa komunizma, i u tu je svrhu korištena mafija. Nakon što je ubijen Zekan Karanov, Gašparov sudrug i tjelohranitelj, bistri Gašpar brzo shvaća da mu u Farrellu nema budućnosti, prodaje svoje nekretnine, ženi Marinu Fanjek, koja mu u starom kraju, budući da je  kći gradonačelnika jednog američkog grada, treba poslužiti kao svojevrsni alibi i dokaz da je raskrstio s idejama komunizma, i vraća se u domovinu. S novcem koji je dotadašnjim makinacijama stekao Gašpar u domovini kupuje uljare i otkupne stanice za razno bilje i poljoprivredne proizvode te razvija unosan posao. Iz Gašparove ispovijedi koja dolazi na kraju romana, ali je autor najavljuje kroz cijeli roman, saznajemo porijeklo Gašparova bogatstva.
 
Inače, kompleksna tematika hrvatske ekonomske emigracije relativno je malo obrađivana u hrvatskoj književnosti s obzirom na činjenicu koliko je veliku ulogu imala u novijoj hrvatskoj povijesti, tako da Araličin roman, u neku ruku, popunjava i tu prazninu. Vremenski roman zahvaća dvadesete, tridesete i četrdesete godine dvadesetog stoljeća, nemirno vrijeme svjetskih ratova, revolucija i ekonomskih kriza te velikih društvenih promjena. Tako da se i ovaj roman može odrediti kao povijesni roman, premda zaokupljen ponešto drukčijim prostorom, vremenom i događajima od onih u glavnini Araličinih povijesnih romana, mahom turske i mletačke tematike. Kako je to vrijeme obilježio pobjedonosni hod komunističke ideje, Aralica u svome romanu daje i zanimljiv uvid u rast popularnosti te ideje  u hrvatskoj zajednici u Americi te razotkriva najčešće banalne i prizemne razloge koji stoje iza tog rasta. Zanimljiv je, gotovo nevjerojatan kuriozitet da je gotovo sedmina svih članova komunističke partije u Americi bila regrutirana iz redova nevelike hrvatske zajednice u Farrellu! Iako za to postoji mnoštvo povijesnih i drugih razloga, gdje ni uloga samoga Gašpara Bilonjića nije zanemariva, sam taj podatak govori ponešto i sklonosti Hrvata da utočište za svoje probleme i nacionalne slabosti često pokušavaju naći u okviru velikih ideja, odnosno ideologija.
 
Paralelnim praćenjem dvije skupine u okviru hrvatske zajednice u Farrellu, Zadrtana i Zekana, odnosno onih koji ostaju vjerni vjeri i tradiciji i onih koji prihvaćaju napredne ideje komunizma, pisac lucidno uočava pseudoreligijske obrasce u ponašanju ovih drugih.U tom je kontekstu najupečatljiviji bio novoustanovljeni obred rukoljuba. Nakon što se Gašpar Grbeša vratio iz Moskve sa zasjedanja Kominterne, gdje je boravio kao izaslanik američkih komunista,i donio tri fotografije na kojima je bio uslikan on u društvu sa Staljinom, zadobio je status svojevrsnog sveca među Zekanima. Nakon nedjeljnog sastanka, koji se održavao kad i misa, jedan po jedan komunisti grada Farrella prolazili su ispred Gašpara i ljubili mu ruku, a nakon toga bi davali dobrovoljni prilog za unaprjeđenje radničkog pokreta i svjetsku revoluciju, svojevrsnu lemozinu.Međutim, Bugarin Karanov je bilježio tko je i koliko dao, što je kod prikupljanja prave lemozine nezamislivo, a novce je čuvao i njima raspolagao sam Gašpar. Aralica na malom uzorku farrellske komunističke zajednice pokazuje kako nastaje i kako se razvija kult ličnosti i koliku važnu ulogu u tom mehanizmu imaju religijski motivi i obrasci ponašanja.
   
U završnoj ispovijedi Gašpara Grbeše razobličuje se cijeli revolucionarni pokret kao sustav laži, koja i funkcionira jedino kad se usustavi, a ne funkcionira kada je izolirana, pojedinačna. U svojoj ispovijedi Gašpar kaže: ''Slažeš li, i laž koju si slagao ostaviš samom, ogoljenom, izvan sistema u kojemu je laž do laži postala istinom, ubrzo ćeš biti razotkriven kao lažac, a tvoja laž proglašena onim što jest. Otuda dolazi uvjerenje moralista i moralistički nastrojenih umova, koji su svoju predrasudu ugradili u poslovicu da su ulaži kratke noge, kako se laž lako razobliči, ako ni od koga drugoga, onda sebe same, jer nema duge noge da bi trčala na dugoj stazi. Jest, razobliči se ako je ostaviš samu, ako je ne ulančiš u sistem laži i ne pretvoriš u svjetonazor…''  Da ne misli samo na svoj osobni slučaj nego i na širi društveni kontekst, Grbeša potvrđuje sljedećim riječima: ''… Ja vam, oče, sada, kada sam se odlučio ispovjediti, kad znam kako se od laži pravi istina, mogu reći, da su mnoge još važeće istine samo još nerazobličene laži, a mnogi umnici neraskrinkani lašci.''

Autor svoju pripovijest u uvodu predstavlja kao umjetničko uobličavanje Blažine pripovijesti, no ne ustručava se – budući da su mu protagonisti priče poznati, a neki od njih i rođaci – čitatelju podastrijeti i dosta toga iz vlastite upućenosti u slučaj, čega u Blažinoj pripovijesti nije bilo. Blaža je mljekarica Grbešine žene Marine Grbeša, rođene Fanjek, koja nakon svršetka rata i Grbešine smrti čeka da dobije potrebne dokumente i mogućnost da se vrati ocu u Ameriku, a to joj vrijeme čekanja svojim društvom Blaža krati i kozjim mlijekom naruženo zdravlje održava, dok je brat autorova djeda Nikola Revačević bio Grbešin partner u burthu u Farrellu, tako da pisac u priču upliće i neke autobiografske elemente. U širokom potezu od malenih dalmatinskih mjesta do Amerike i Moskve kroz sudbine Gašpara Grbeše, Cije Perice, Simeona Zuppe, Nikole Revačevića, Marine Fanjek i brojnih drugih likova raspliće se velika drama dvadesetog stoljeća.
    
Marina Fanjek je svoju prigodu za povratak dočekala kada je Tito raskinuo sa Staljinom, što je značilo i stanovito otopljavanje odnosa s Amerikom. U jednom i jedinom pismu koje je poslala Blaži, uz paket pun odjeće i tkanina za djevojačko ruho, Marina Blažu obavještava da se, zahvaljujući novootkrivenom lijeku penicilinu, izliječila od tuberkuloze i zahvaljuje djevojci što joj je svojim društvom i kozjim mlijekom podnošljivim učinila usamljeničke dane i usporila razvoj bolesti, te joj tako  dala šansu da se vrati u Ameriku i izliječi. Marina Fanjek izdaleka podsjeća na Šimunovićeve ženske likove, Srnu i Muljiku, koji svojom neobičnošću i neuklopljenošću u seosku sredinu izrastaju u simbol krhke ljepote koja strada u sudaru s grubom sredinom. Iako sve upućuje na to da će i Marina stradati, ona se spašava povratkom u svoj  svijet, u Ameriku. Dok uvjereni komunist Cijo Perica podliježe ranama koje je zadobio u borbi za Oklaj, i tako biva pošteđen konačnog razočaranja u komunizam.
 
Gašparova ispovijed strukturirana je kao priča o tri grijeha: prvi je zadržavanje novca koji on još kao sjemeništarac nalazi slučajno, a koji ga upoznaje sa samim užitkom zadržavanja nečega što je tuđe; drugi je prisvajanje blaga Vida Gržana, skrivenog u starom konjskom grobu, koje Gašpar otkriva uz pomoć tapiserije Ilka Dizdara, Vidova zatvorskog sudruga i ubojice; treći je Gašparov grijeh bio što je narodu ''ukrao crkvu'', to jest što je sa Zuppom, lažnim svećenikom Cotom i njegovom ljubavnicom Ućubicom podijelio novac koji su Hrvati skupili za izgradnju crkve. Ta  gradacija grijeha, od grijeha nečinjenja u prvom slučaju do sračunate obmane i pljačke u trećem slučaju, jest zapravo svojevrsna Gašparova priprema za partijski rad, koji predstavlja vrhunac njegova uspona u manipulaciji ljudima. Društveni uspon dolazi sam po sebi kao posljedica te manipulacije.
   
O toj svojoj preobrazbi Gašpar kaže: ''Odlučim iz hrvatske prijeći u češku crkvu. Uskoro i nju napustim i, nakon temeljita razmišljanja i poznanstva s Jednim Poljakom, Jednim Grkom i Bugarinom koji se zvao Zekan Karanov, riješim osnovati komunističku partiju. To je među radnicima postala zaraza, moda, kako se govorilo, trend u usponu, potican jadom u kojem su se našli i vijestima o uspjesima Lenjinove i Staljinove revolucije, radničke svijetle buudućnosti. Na taj me korak ohrabrilo i saznanje otkriveno u jednom novinskom članku, da je Staljin bio sjemeništarac gruzijske crkve, nedoučen svećenik kao i ja. Kad je mogao on, što ne bih mogao ja!'' . Iz tog banalnog priznanja razvidno biva da u temeljima velikih fraza i borbe za uzvišene ciljeve često leži goli interes. U Gašparovojusporedbi vlastitoga slučaja i slučaja velikog vođe Staljina ima puno više od slučajne, pojedinačne analogije, riječ je, moglo bi se reći, o svojevrsnoj zakonomjernosti.
   
Inače, simboličnošću nabijeni paralelizmi jedna su od bitnih osobitosti ovog romana. Osim već spominjanog paralelizma između vjerske prakse i prakse pripadnika komunističkog pokreta te analogije između Grbeše i Staljina, tu je i ponavljanje obrasca u slučaju Grbešina otkrića blaga Vida Gržena u konjskom grobu i Grbešina  bogaćenja na lakovjernosti svojih naivnih sljedbenika, Zekana, dakle ''konja''. Samo što je u ovom drugom slučaju tapiserija koja vodi do blaga  komunistička promidžbena literatura. Uočljivo je da sve ove usporednosti, sve ove sličnosti, na određeni način govore o komunističkoj ideologiji. Tako da i ovaj Araličin roman, iako se na prvi pogled ne čini da je tako, tematizira najveću društvenu opsjenu dvadesetog stoljeća, komunističku ideju koja je urodila totalitarnom praksom. U konačnoj sudbini Gašpara Grbeše Bilonjića ime neke poetske pravde, on koji se bogatio na naivnosti farrellskih komunista, Zekana, na koncu strada od komunističke ruke.
 
Kompozicija Farrella kompaktnija je od kompozicije nekih od najpoznatijih Araličinih romana kao što su npr. Psi u trgovištu ili Graditelj svratišta. Pripovijedanje teče uglavnom linearno, od zamišljenog početka prema određenom razrješenju, tek uz neke naknadne dopune i pojašnjenja minulih događaja. Zanimljivo je međutim da Aralica u ovom romanu pribjegava jednom od kompozicijskih rješenja kakvo je već koristio u romanu Psi u trgovištu.  U drugom dijelu, negdje otprilike na polovici romana, umeće pripovijest Kako su u Arembergu birani gradonačelnici. Iako se autor poziva na knjigu Sainta Gervaisa Historie des animaux, jasno je da u njegovoj verziji pripovijest ima alegorijsko značenje, koje funkcionira upravo u okviru te konkretne romaneskne strukture. Gašpar je koristi kao ilustraciju svoga stava da je ''pluralna demokracija kapitalistička obmana, gola kost bačena psima da se oko nje počupaju''.  No, njezina je funkcija u romanu šira i kompleksnija.
 
Naime, u Arembergu gradonačelnika biraju uši kao svojevrsni elektori petnaest izbornih četvrti, i to na taj način da ih se istrese na stol na koji su naslonjene brade kandidata za gradonačelnika. Pa čiju bradu odabere više ušiju, taj pobjednik izbora! Simbolika umetnute pripovijesti višeznačna je. S jedne strane možemo je, kako je već rečeno, iščitavati kao lažnost tzv. pluralne demokracije ili čak kao iluzornost svakog izbora, kao osporavanje samog principa racionalnog biranja, nešto nalik kineskoj metodi proricanja Yi jing, dok je s druge strane možemo shvatiti kao alegoriju koja govori o tomu kako vlast uvijek pripadne onomu tko nađe načina da nahrani više uši. Da ih privuče u svoju bradu. U tom se kontekstu može dometnuti da su osnivači marksizma, Marx i Engels, imali tako impresivne brade da bi ih u Arembergu sigurno imali velike šanse da postanu gradonačelnici.
 
Dugačke digresije i cijele umetnute pripovijesti u neku ruku zaštitni su znak Araličina pisma. Međutim one su u romanu Farrell uvijek u izravnoj funkciji glavnog tijeka pripovijedanja. Takva je i epizoda o Vidu Grženu i Ilku Dizdaru, skrivenom blagu i čudesnoj tapiseriji koja je Gašpara do tog blaga dovela. A takva je i odmjerenim humorom nabijena epizoda o tomu kako su hrvatski Zekani zbog gange, ojkalice i rere te bacanja kamena s ramena, umećavanja, završili u ludnici u Clevelandu. Tu u ludnici  nastaje i distih koji pjeva Cijo Perica, a koji je stavljen kao motto na početku romana: Farrell grade i gade i smrade!/ Tu ja nevin ludnice dopade!Ta epizoda s pjevanjem, umećavanjem i ludnicom sjajno ilustrira sraz i duboko nerazumijevanje dviju kultura; što dodatno govori o tomu koliko je iluzorna bila nada Zekana da će promijeniti američko društvo. Kad se bez svećenikove pomoći, iako su Katoličku crkvu odbacili, ni iz ludnice nisu mogli izbaviti.
 
Araličino pripovijedanje teče sigurno i neužurbano. Pisac ništa ne preskače niti ostavlja nedorečenim, ako ta nedorečenost nije dio same namjere, to jest književnog postupka. Rečenica mu teče izdašno i glatko sadržavajući sve potrebne urese i informacije u sebi, tako da nije tijesno ni riječima ni mislima, a magija priče zaokuplja čitatelja kao i toliko puta do sada u susretu s ovim piscem. Naime, ostavljajući sve književne teorije po strani, iz pozicije čistog čitateljskog užitka u priči pripovjedna književna djela mogli bismo podijeliti na ona koja nam, na posredan način, omogućuju da proživimo više od onoga što nam je po osobnoj sudbini dano i kako nam je dano i ona koja nam na neki način zagorče, oboje tamnim bojama i ovo malo što nam je proživjeti dano. Pa se pitamo ima li smisla živjeti i to.
   
To nije estetska ni  vrijednosna prosudba u umjetničkom smislu, možda tek moralna ocjena, anakrona – razumije se – kao što su anakrone sve takve ocjene u okružju postmodernog relativizma. Ipak, ta magija priče koja nam omogućuje da bivamo tamo gdje u stvarnosti biti ne možemo, budemo ono što biti ne možemo i proživimo ono što nam uistinu proživjeti nije dano jest ono zbog čega vrijedi pisati i čitati napisano. Upravo o takvim pripovijestima ovise i ona drukčija prozna djela kojima nije magija priče u središtu umjetničkog interesa. Bez opiranja na djela koja slave priču, prastaro umijeće ispredanja priča,ona bi ostala u zrakopraznom prostoru, a njihova značenja bez uporišta. Baš kao i avangarda bez tradicije kojoj oponira, u oponiranju kojoj i nalazi vlastito utemeljenje.Aralica, ne treba to posebno ni naglašavati, pripada onoj prvoj skupini pisaca, autora koji nam omogućuju da i u našim ograničenim i često skučenim životima proživimo mnoštvo života i tako, na određeni način, rastemo, otkrivamo nove svjetove i, konačno, postajemo bolji ljudi.
   
Stoga nas Araličino pripovjedno tkanje, koje neprekinuto traje evo već više od pola stoljeća, uvijek iznova očarava. Nakon Sjena, Kepeca, Japundžeta, Bunara na turskoj granici i Anastazijejoš jednim opsežnim romanom pisac nam daje do znanja da čarobni vrutak priča još nije presušio. Naprotiv! Pisac se još jednom pokazuje kao suvereni i brižni gospodar brojnih romanesknih svjetova koji podjednako sigurno kroči Suhim Ratom i dalekim američkim gradovima, no uvijek se na neki način oslanjajući na živodajno zavičajno tlo. U slučaju romana o kojemu je ovdje riječ ta su poveznica sami likovi, ali i određeni moralni kod, običaji i slično.





← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus