11:10, 25. Travanj 2019

aktualni komentar...

Napustio nas je Ivan, Ivica Antolčić (1928. – 2019.)

Objavljeno: 29.01.2019 u 12:52
Pregledano 202 puta

Autor: Branka Hlevnjak

Zagreb, 29. siječnja 2019. (Icom) - U mnogo sam navrata pisala o djelu Ivana (Ivice) Antolčića i svaki puta činilo mi se da nisam zahvatila niti dovoljno duboko, niti dovoljno široko, pa ni dovoljno afirmativno koliko to njegov opus zaslužuje. Jer je djelo i djelovanje Ivice Antolčića golemo a obuhvaća sitnu plastiku i medaljerstvo, scenske maske, scensko kiparstvo, oblikovanje kazališnog plakata, scenografije, oblikovanje svečanog zastora, oltarnu sliku sv. Katarine za crkvu u Komarevu, slikanje ulja i akrilika na platnu, akvarele, grafike i grafičke mape, kiparstvo i napokon ilustraciju za koju je Ivan Antolčić nagrađen najvišim domaćim i međunarodnim nagradama.

Posebnost njegovog slikopisa je neobičan virtuozni splet poteza kojim je slikao od prvih ciklusa maski za kazališne uloge u HNK, preko pijetlova tih jakih simbola erotike) i konjanika Apokalipse, do portreta pjesnika i književnika. U tom suvremenom izričaju dosegao je izvrsnost i autorsku originalnost koju nije lako podrediti nekom drugom slikarskom autoritetu ili prethodniku, nego je stvorio svoj avangardni „stil“. Ima li dovoljno  sljedbenika i hoće li ih biti, pitanje je, no Ivica Antolčić je sam sebi izmicao uvijek dalje, i kroz nove cikluse pojednostavljivao i olakšavao svoju grafičku vrlinu. U plaketama i medaljama te napokon u kiparskom portretu nobelovca Vladimira Preloga (2008.) zadržao je mjesta pojednostavljenju uvijek mudro odmjerivši namjenu djela. Svečani zastor za Zagrebačko kazalište lutaka (2008.) biblijsko drvo znanja i života simbolično je pretvorio u drvo mašte, te je u bujnu krošnju upleo niz likova iz bajki i priča Ivane Brlić Mažuranić.

Slike i grafike svrstavaju Ivana Antolčića u vrh hrvatske animalistike. Uz brojne vinjete, inicijale i druge dijelove iluminacija knjiga za odrasle i djecu, najobimniji je umjetnikov rad na ilustraciji za dječje časopise i knjige. Iz tih ilustracija pršti radost kojoj je Antolčić vrlo lukavo znao ugraditi radost vlastitog djetinjstva provedenog na selu. Kako je gradio svoje „zagonetne“ tako je stvorio poseban  tip nadrealizma u kojem se sve uplitalo i preplitalo kao stvarnost niknula iz snova ovog velikog zaigranog „dječaka“- umjetnika koji je kroz cijeli svoj životni vijek gledao svijet „kao pravo čudo“ i  velikom zahvalnošću isticao sva ona imena značajnih ličnosti koji su po ovoj ili onoj osnovi bili upleteni u njegov život, zagovarajući njihove vrline.

Toliko se toga moglo i može naučiti od Ivana Ivice Antolčića! Hvala ti dragi Ivice za sve u moje ime i ime tvojih bezbrojnih prijatelja.


← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus